„Muffin box“

18 komentari Veze na ovaj post
Obožavam muffine!!! Muffini s čokoladom, muffini s kokosom, muffini s višnjama… Mljac, mljac, mljac!!! Ja sam muffin fan!!! Em što su jako fini, em što su jako slatki… još ako su obučeni u neke slatke haljinice s fora natpisom, sa zastavicom na kojoj piše ime osobe za koju su, na nekom slatkom rozom čipkastom podmetaču… Nije mi trebalo dugo da smislim cijelu priču, ha, ha!

Kako se ono kaže: „najbolje stvari se dogode sasvim slučajno…“, e baš tako sam kupila ovu salvetu, sasvim slučajno kupujući „špeceraj“ u „špeceraj trgovini“ za koju je teško vjerovati da imaju bilo kakve salvete osim običnih bijelih. Možete li zamisliti u kakvom sam transu bila kada sam ugledala salveticu s muffinima? Must have, odmah je cijeli paketić završio u mojoj košari!

Drvena kutijica, salvetica, malo šablonica i nastala je moja prva „Muffin box“. Zašto prva; jednostavno im ne mogu odoljeti i sigurna sam da će ih biti još! Prvi puta sam se upustila u borbu s točkicama i apsolutno sam oduševljena, točkice su me totalno opčinile! Jedan slatki če-če natpis i naravno, kakva bi to bila kutijica bez čipkice, ovoga puta u boji čokolade… mmmm, baš se pitam zašto!

A unutra, nastavak priče, zavirite sami...









„Surprise, surprise“

19 komentari Veze na ovaj post

„Htjeli ili ne htjeli“ naš blog otkriva puno toga o nama. Ponekad je to dobro, a ponekad i ne. Ajmo reći da svatko od nas ima svoj, prepoznatljiv stil. Kad smo već kod stilova baš me zanima kako bi vi opisali moj! Ali nije to tema ovog mog noćnog posta.

Da volim mačke (blago rečeno), to svi već znate. Ono što možda ne znate je da obožavam one stroke, ali nažalost, nisam jedna od nadarenih kojima to leži. A one stroke na crnoj podlozi… drvenoj…woooow!

I važno da je razigrano, pomalo dječje, i „pomaknuto“! Ma samo da je neobično, jer nisam ja neki tip od klasike.

A danas sam dobila sve ovo u jednom, sve što volim u jednom savršenom drvenom komadu!

Ne možete si ni zamisliti moje čuđenje kada sam vidjela žuti paketić na stolu naslovljen na moje ime… a tek kada sam ga otvorila!!! Drveno, mačkasto, dječje, razigrano, neobično i pomaknuto u isto vrijeme!!! Ali to nije sve… uz kombinaciju one stroka na crnoj podlozi… AH!!! Svaki komentar je suvišan! It is so like me!!

A jeste vidjeli ovu mačkastu mini čestitku? S rozim mašlekom? A tekst? Savršenstvo do detalja!!! Još uvijek sam u totalnoj euforiji od sreće s glavom u oblacima… Prepoznajete čijih je ruku ovo remek djelo!

I što mogu reći na kraju? HVALA TI draga Tatjana! Totalno si „izonestrokeala“ moje mačkasto srčeko! E, da ! Jesam ti rekla da si šašava do daske?

Kiss&Hug for all!!!





„Pismo jedne blogerice“

24 komentari Veze na ovaj post
Dugo sam razmišljala, da ili ne, svjesna rizika u koji se upuštam i svjesna činjenice da će upravo ovo moje pismo vjerojatno uzrokovati moj blogerski krah i da će vjerujem biti kraj mojoj „blogerskoj karijeri“. No usprkos tome, jednostavno ne mogu, a da se ne osvrnem i ne napišem nekoliko riječi.

Posljednjih nekoliko dana otvarajući svoj blog neprestano susrećem jednu te istu sličicu, zapravo nekoliko njih. U početku mi nije bilo jasno o čemu se radi, ali sam klikom na jedan od blogova koje pratim otkrila da se radi o nagradama. Moram priznati da u početku nisam obraćala pažnju na nagrade i sličice, ali dan za danom se broj sličica povećavao, shvatila sam da se radi o nečem važnom. Otvorim jedan od meni najdražih blogova, slika je tu, imena razna, a mog nigdje… otvorim drugi blog, imena razna, a mog opet nigdje… otvorim treći, nema me ni tu… a osjećaj tako jadan, da jadniji ne može biti. Stanje koje ni sama sebi ne mogu objasniti, a tisuću i jedan upitnik u glavi… Pitam se zašto, a s druge strane sam na sebe beskrajno ljuta što me ovakve stvari diraju, ali nažalost, osjećaje ne možemo kontrolirati (barem ja ne mogu). Vjerujem da je problem u meni, u mojim radovima, vjerujem da nisu dovoljno dobri i vjerojatno nisu zaslužili da budu nagrađeni… ili je problem u sadržaju, možda pretjerujem s Rosina micama… možda je problem u pisanju, jednostavno nisam dovoljno zanimljiva… i tako unedogled, a pitanja se nameću sama, potpuno impulzivno i bez kontrole! Moram priznati da sam se u svemu ovome potpuno izgubila… i da ništa više ne razumijem. Zna se da se o ukusima ne raspravlja, svatko od nas ima pravo dodijeliti nagradu kome god poželi, komentirati samo one radove koji su me sviđaju, kada osjeti potrebu za komentarom… ili? Čitam komentare koje sam dobivala na radove, svi su divni, predivni… tipa joj, tvoje licitarske kutije su predivne, ostajem bez daha, ostala sam paf opet i slično… tvoji radovi su tako posebni i originalni… o da! Posebni i originalni, ali ipak ne toliko da zaslužuju nagradu, a licitarske kutije, od njih se ostaje paf i one su divne i predivne, ali ipak nisu dovoljno dobre. Ima blogova koje s užitkom pratim, radova kojima se divim, koje tako rado komentiram, ali s vremenom se zapitam… što nije u redu, komentirala sam zadnjih 20 radova, a nisam dobila niti jedan, baš niti jedan komentar od te osobe… pa da li je moguće da na mom blogu ne postoji nešto vrijedno jedne riječi, jednog slova… očito da ne…

I opet se vraćam na početak… nagrade, što one u ovom slučaju znače? Tko ih dodjeljuje i po kojim kriterijima? Po broju komentara, na osnovi prijateljstva i poznanstva u stvarnom životu, po kvaliteti radova, subjektivnom dojmu… a očito je da ja ne zadovoljavam niti jedan od navedenih kriterija. I da li sam ja bahata ako ne želim preuzeti nagradu koju netko dodjeljuje svim svojim sljedbenicima? I što ta nagrada uopće znači? Meni apsolutno ništa!

Vjerujem da ne bih napisala ovo pismo da nije bilo takozvanih utješnih nagrada, zapravo nisu nagrade, nego… ne znam kako bih to nazvala… za nove blogove koji imaju manje od 50 sljedbenika, da se zna da ih pratimo, da nisu same!!!!!!!!!!! Halooooo??? To je bila točka na „I“, rečenica koja mi je doslovna bocnula srce tamo gdje najviše boli. Što to znači? Što sam to dobila, nešto kao utješnu nagradu? Nisam dovoljno dobra za „ono pravo“ pa sam dobila nešto utješno? Usput rečeno, na većini blogova nisam dobila čak niti utješnu nagradu… i opet se vračam na početak priče… tvoji radovi su predivni… ostala sam paf, a ja bih dodala: ne dovoljno paf!

Moram biti iskrena i reći da me je ova situacija zaista ražalostila i da sam neopisivo ljuta na sebe što sam to dozvolila, ali svaka priča ima dvije strane… ja sam vam samo željela ispričati svoju. I nije bit u nagradi, sličici ispod koje piše ili ne piše tvoje ime, bitno je da voliš to što radiš, da uživaš u tome… a ja sam to na trenutak zaboravila… Ako nije bitna nagrada zašto sam sve ovo pisala? Na mom blogu piše: „ Nakon napornog dana skrivam se u svijetu gdje su snovi i mašta prevladali razum, gdje je vrijeme odavno stalo… A da li je? Ili je to samo jedna od stvarnosti u kakvoj živimo, u kojoj vladaju isti kriteriji i ista pravila? E, upravo zbog toga sam silno žalosna i silno razočarana!

I za kraj, čestitam svima na osvojenim nagradama, zaista ne želim umanjiti njihovu vrijednost i nadam se da će netko barem na trenutak razmisliti o ovome što sam napisala. A ja i moj blogek… vidjet ćemo…

„Rojžice“

15 komentari Veze na ovaj post
Točkice, cvjetići, šarene prugice, samo da je šareno, that's me! A tek rojžice na točkice ili cvjetiće, prugice… u trenu ostajem bez daha! U zadnje vrijeme sam totalno zaokupljena krpicama i zakrpama, materijalima svih vrsta, boja i uzoraka. Već se duže vrijeme spremam u kupovinu krpica, a nikako da odem, a zašto… odgovor je jednostavan:zbog srama! Već zamišljam oduševljeno lice prodavačice koja reže dvadesetak različitih materijala po tridesetak centimetara… frik? O, da!

Neki dan sam na tavanu pronašla vrećicu s krpicama, ali su krpice bile uske i dugačke, već izrezane u trakice. Nisam znala što bih s njima, a bile su preuske za neke „vježbe šivanja“, pa sam se sjetila rojžica i brošeka. Iglica i konac, malo ljepila i… ta-dam, brošeki su gotovi!

Uh, što volim krpice… a moja mašina stiže tek za dva mjeseca… taman da kupim krpice, dvadesetak materijala po tridesetak centimetara (ha, ha).

P.S. Slike su koma, dosta su mutne, fotić mi je rikavela, ali nadam se da se najvažnije vidi. Moj mužić kaže da su moje rojžice babaste, a meni su baš če-če. A vama? Znam da kombinacija materijala nije idealna, zato moram po krpice! U međuvremenu sam u maminom ormaru pronašla savršenu staru košulju, crvenu na bijele točkice, sutra ju režem, a od nje ću napraviti naušnice, mini rojžice…. AH!!!

Kiss&Hug











„Licitar za Mare“

16 komentari Veze na ovaj post
Volim sitnice, detalje, na oko nevažne stvari koje imaju posebnu, neprocjenjivu vrijednost… takva sam, hiperemotivna račica, sve oko mene su emocije, razum se tu i tamo koji put javi i pojavi…

Pamtim detalje, sitnice, poneku „kao usputnu“ riječ koja je izrečena drugačije nego ostalih tisuću, „kao usputni“ ili slučajan osmijeh kojeg bih uvijek prepoznala među milijun drugih, a upravo sjećanje na te „sitnice“ traje zauvijek…

Mare… nikada ju nisam niti vidjela… upoznala… ne znam puno o njoj… što voli jesti… koja joj je najdraža boja… ne znam ništa… ili znam sve? Ja mislim da znam sve, sve što trebam znati! I nije važno što ju nikada nisam vidjela, ona je tu, uz mene, od samog početka. Sjećam se da sam imala blog nepuna dva tjedna kada je Mare u jednom od mojih prvih postova pročitala da imam „problema“ sa salvetama i da su mi sve već dosadile… i nije ništa govorila, samo mi je šutke na kućnu adresu poslala brdo novih i predivnih salveta koje do sada nisam vidjela!!! I što reći na sve to???

Mogu samo ponoviti jednu od meni najdražih iz jedne od prethodnih postova:

„Bitno je očima nevidljivo, samo se srcem dobro vidi.“

Od srca za srce, za tebe Mare!!!









P.S. nisam mogla odoljeti, morala sam dodati malo bitumena!


„Čestitka ili?“

20 komentari Veze na ovaj post
Što se dogodi kada vam hitno treba čestitka, a već ste sve ladice prekopali, tražili ju na svim skrivenim mjestima gdje bi se koja mogla naći i nije vam jasno da je nema… i da u moru raznovrsnog hobby materijala ne postoji niti jedna čestitka… a baš vam sada treba?

Upravo se to i meni dogodilo, a da stvar bude još i bolja nestalo mi je crvene boje!!!Meni se može dogoditi nestašica određenih materijala, ali jedno je sigurno, kod mene uvijek možete naći crvenog jer nikad se ne zna koji me licitar čeka. Malo me uhvatila panika, što ću sada, nemam čestitku, a nemam ni crvene boje, a čestitka je morala biti CRVENA!!!

Sjetim se ja svoje najljepše crveno-bijele salvetice na svijetu, a i malo platna se uvijek nađe. Naravno da nisam imala niti ljepila za decoupage za platno pa sam koristila obično i sa strepnjom čekala konačan rezultat koji me je oduševio jer je sve bilo puno tvrđe, što mi je u ovom slučaju i trebalo. Nakon sušenja decoupage na platnu sam zalijepila za komadić kartona i moj vanjski omot čestitke je bio gotov. U nedostatku crvene boje za uređenje unutarnjeg dijela čestitke poslužio je filc, a kada sam krenula s filcom nisam jednostavno mogla stati!

Obožavam filc!!! Uz pomoć iglice i konca i malo ljepila unutrašnjost čestitke je dobila jedan sasvim novi izgled. Jedan džepić, pa drugi… pa malo čipkice… a kao točka na „i“ crveni gumbići s kariranim zakrpicama… AH!!! (nažalost, pronašla sam samo jedan crveni gumbek). Trebala je biti čestitka, a na kraju ispala… što??? Ni sama ne znam kako da ju nazovem. U džepić sam upakirala jedno srčeko, a u drugi mini džepić ugurala malenu porukicu. Čestitka ili ne? Čestitka i umotan maleni poklončić u jednom, all in one! Meni je ovo super ideja za zamatanje malih poklona tipa naušnica, lančića i slično, a čestitka nakon što ispuni svoju funkciju može postati malo slatko tajnovito spremište za… pssttt, to je tajna!!!

Što mislite? Ja ću sigurno napraviti još koju!!! Imate kakav prijedlog, kako bi se „ovo“ moglo zvati?

Kiss&hug

Majto










„Rosina frame“

13 komentari Veze na ovaj post
Moram priznati da nisam neki poznavatelj umjetnosti. Ne znam koji slikari pripadaju određenom pravcu, kako su živjeli ili od čega su umrli… imam traumu iz likovnog još iz gimnazijskih dana, pa sam valjda i neke podatke potisnula zajedno s njom. Tko je taj koji određuje koja je slika „vrijedna“, a koja ne? I na osnovu kojih kriterija? Jedno je sigurno, umjetnost je tako divna kada u nečemu pronađemo sebe! A kako ja znam da mi se neka slika sviđa? To je ona ispred koje zastanem, to je ona za koju na prvi pogled ne mogu reći da li mi se sviđa… ili ne… to je ona koja me toliko zaintrigira da bih ju mogla gledati satima… i imam osjećaj da sve razumijem, svaki detalj i svaku sitnicu, svaku „šaru“, svaku emociju koja je u nju unesena dok je stvarana… to je ona koja je (u mom slučaju) „čudna“ i kraj koje većinom samo prolaze…

Moju želju za posjedovanjem uspjela je izmamiti samo ona… da me sa zida gleda jedna Rosina mačka. Za sada mogu samo sanjati, ali snovi i postoje da bi se sanjali.

Ovo je moja priča i moja Rosina. Okvir sam radila za jednu posebnu osobu, veliku, uz mene najveću ljubiteljicu mica maca pa je izbor bio jednostavan, a da to ne bude samo običan okvir odlučila sam se za mozaik od mini replika Rosininih slika mačaka. E, tu sam si zakomplicirala život! Iako možda na prvi pogled tako ne izgleda, ali s ovim okvirom sam imala posla… pogledajte boje, „full color“, da vam ne pričam koliko sam se namučila s printanjem sličica na salvetu, koliko mi je printer zgužvao, pogužvao i pojeo salveta… slaganje, kombiniranje s obzirom na dimenzije okvira… mislila sam da ga nikada neću završiti… ali jesam, i moram priznati da mi je ovaj Rosina okvir jedan od najdražih radova. Znam, pretpostavljam, većini vas se možda neće svidjeti, vjerujem da vam je malo „prečudan“, ali to sam ja… a on je moj…

Samo za tebe moja Snješkica…







„Manica&Medeni“

13 komentari Veze na ovaj post
Pismo mace Mane:

On je predivan… mačak o kakvom sam oduvijek sanjala, on je moj crni princ na bijelom jastučiću s rubom od čipkice i rojžicom… on je gospodin Medeni! Uglađen i fin, romantičan, pravi kavalir, atletske građe, ma on je, kažem vam savršen. I ono najvažnije, on je mačak koji zna šivati! Može li jedna mačka još nešto poželjeti?

Ja sam vam jedna nježna princess mačka i u svom mačkastom životu imala sam puno kavalira i udvarača… ali nijedan nije kao gospodin Medeni. Pogledajte samo kakvo je prekokrasno mačkasto srčeko Medenko za mene sašio… a uz srčeko sam dobila i najslađu čestitku na svijetu… Zgodan je medeni, zar ne?


A danas iznenađenje drugo!

Baš sam uživala u jutarnjem drijemežu kad je došao poštar i donio veliko žuto pismo! Od koga li je… ah, moj Medenko! Što li je ovoga puta smislio?


Pogledajte samo ovu krasnu mini mačkastu torbicu… a tek ovaj premedeni mačkasti brošek… (jako se sviđa mojoj Martini, mislim da ću joj ga pokloniti)… a u mini torbici još se nešto krije… evooo ga… još jedna mačkasta mica maca i to s čipkicom!!! Mačka s čipkicom???!!! Svi vi koji poznajete moju Martinu znate koliko ona voli mačke! I čipkice!!! Martina skače od sreće, a ja ju blijedo gledam… dobro, dobro Martina, i macu ću ti pokoniti!!!




Ah, čudni su ti ljudi! Ponekad ih uopće ne razumijem…
Mislim da sam se zaljubila…

P.S. nadam se da će moj Medenko dobiti ljubavni paketić koji sam mu poslala, a što se u njemu krije… ???
Puno pusa i najveći mačkasti zagrljaj na svijetu Snješkici i gospodinu Medenku šalju Martina i maca Manica!!!

Malo poziranja za kraj… Am I pretty kitty???



„Staro za novo“

15 komentari Veze na ovaj post
Neki sam dan slagala i preslagivala svoj hobby ormar s namjerom da se riješim svega što mi je nepotrebno. Ali ništa od toga. Shvatila sam da mi je sve potrebno i da nema sitnice u tom „čarobnom“ ormaru koje bih se mogla samo tako riješiti. A ormar… u njega ne stane više niti mrvica kruha! Kad se sjetim kako je sve počelo… prvo s jednom većom plastičnom kutijom s poklopcem koja je stala na osrednju policu… pa dvije takve kutije… pa sam dobila mini ormarić… dok se nisam preselila u pravi ormar, a kako više nema mjesta za nove ormare, ne znam što ću… Možda ispod kreveta ili na tavan? Ali kako ću se svaki dan penjati po lojtricama gore-dolje?

Moram se pohvaliti da sam ipak bacila jednu antracit sivu konturicu za staklo jer se posušila, šmrc… i par slomljenih nedovršenih ukrasa od das mase (ne mogu vjerovati da sam i to čuvala???)… i znate kako ide… na tome sam stala.

Pomalo već i zaboravljene, u ormaru su dugo ležale svakojake limenke, od graha, kukuruza, kompota, a njih sam opsesivno skupljala prije par godina s namjerom da ću klincima na poslu od njih napraviti mobile. Gledala sam te limenke i nisam znala što ću s njima. Bacila sam ih u vreću za smeće… pa ih vadila…pa opet bacila… i na kraju, pogađate, naravno da ih nisam bacila!!!

U međuvremenu su stigle i dvije pošiljke novih salvetica, juuhuuuu!!! Ajmo probati, nove salvetice na stare grbave limenke… i ukrasne trakice… i čipkice (ništa bez čipkice, ha?)… Bez puno muke limenke su dobile svoje nove haljinice i novi život, a ja nove kutijice za… ne znam za što, ali sam sigurna da ću ih iskoristiti. Ne mogu vjerovati da sam ih htjela baciti, pa kakva sam ja to… a kad se sjetim da imam još limenki… i novih salvetica... mljac!

P.S. Jesam vam rekla da sam naručila mašinu za šivanje „aus Deutschland“? Već zamišljam razne kockice, karirane uzorke, točkice, čipkice…. Sreća da mašina stiže tek za nekoliko mjeseci, možda do tada pronađem mjesta u svom ormaru!
Kiss&hug












„Izgubljena u pošti“

11 komentari Veze na ovaj post
Što znam o njoj?
Ime i prezime i još par nevažnih sitnica.

Što ona zna o meni?
Isto toliko, ako ne još i manje.

Barem sam tako mislila… sve do jednog dana, dana u kojem je jedan običan usputni zagrljaj promijenio sve, jer je bio posve neočekivan i jer sam ga možda upravo tada najviše trebala… a dobila sam ga on onoga od koga sam to najmanje očekivala.
A da li je bio „slučajan“? Na to pitanje nikada neću saznati odgovor. Nadam se da nije bio slučajan… a ako je i bio slučajan, ostao je značajan… barem za mene…

Ova kutijica nikako da nađe svoj put, leži izgubljena negdje u pošti… a trebala je biti rođendansko iznenađenje… Hoće li joj se svidjeti? Mislim da ne, nije njen stil, a za to sam kriva ja. Mogla sam igrati na sigurno, napraviti nešto klasično… ali kad ja nisam klasična, a htjela sam da ova kutijica bude upečatljiva, neobična, da podsjeća na mene… možda joj se neće svidjeti, možda u njoj neće držati čak niti gumice koje stavljamo na vrećice za zamrzavanje… ali to nije niti važno, zar ne? Važan je razlog zbog kojeg je nastala… nadam se da će ga ona prepoznati.









 

Majto's Hemisphere Copyright © 2009 Paper Girl is Designed by Ipietoon Sponsored by Online Business Journal