Uh! Sve je prošlo napokon! I sad kad sam krenula pisati ovaj post… bum! Kao iz vedra neba preplavile me, ma bolje je reći potopile emocije, kao da sam opet tamo… kao da sve opet iznova proživljavam, a slike se u glavi same slažu, osim onih kojih se pokušavam prisjetiti, a nikako ne mogu.
Kao što vidite, još uvijek sam sva zbrčkana i pod dojmom i trebat će mi puno vremena da se vratim u normalu. A koji je razlog tome?
Jeste? Nadam se da ste shvatili o čemu se radi! O čemu?
Tjedan mozga, deseti tjedan mozga u Zagrebu, jedna dvorana, jedno predavanje, jedna Martina… a ta Martina sam bila ja. Ne možete si ni zamisliti kako sam se osjećala i kako sam reagirala kad sam čula da ću „nastupiti“ na tjednu mozga! Zadnjih nekoliko godina u okviru tjedna mozga nađu se teme koje nisu direktno povezane s medicinom i „mozgom“, a ove godine u okviru modula „Mozak i učenje“ našla sam se i ja…
Ali naravno da je sve ovo za mene imalo i puno dublje značenje! Što će jedan rehabilitator (čitaj defektolog) na tjednu mozga, s doktorima i drugim dr-ima??? I još kad k tomu dodate svojih u ovom slučaju samo 27,5 godina! I relativno malo godina radnog staža? I pitate se kako ste vi uopće upali u ovu priču???
Naravno da sam bila neopisivo sretna i počašćena na povjerenju koje mi je ukazala moja šefin… ali sam u isto vrijeme bila toliko uplašena, prestravljena… i da skratim priču, proživljavala sam pravu agoniju zadnjih desetak dana!!! Smršavila sam tri kile što i nije tako loše (ha,ha), izgubila kose za dvije godine, a stres mi je skratio život za najmanje pet!
Vrlo malo vremena, u to malo vremena morate složiti rad na visini, iza vašeg imena i prezimena piše ime nečega gdje radite, te na taj način predstavljate sve svoje kolege i kolegice, povjerenje „šefin“, a da ne govorim o tome tko će vas sve slušati tamo!!! Moram li spomenuti i profesore s fakulteta i cijelu katedru za metodiku??? A oni do sada nisu znali kako vi radite, nisu vidjeli greške i propuste… a sada… sada će vidjeti sve!!!
Mislila sam da ću umrijeti! I neću u detalje jer još nisam spremna iznova sve opet proživljavati… ali reći ću da sam jako sretna i ponosna, zadovoljna i ispunjena!!! Bilo je iznad svih mojih očekivanja! Nisam tip koji sam sebe hvali pa i neću u tom smjeru jer mi je to neugodno, samo ću reći da sam izmamila osmijeh na lice svoje neobične „šefin“ i odobravanje i kimanje glava profesorske katedre… nakon agonije, bilo je to par sati iz snova! Ali, nažalost, moram reći, BILO JE!!! A zašto? Uslijedilo je jedno veliko razočaranje… komentari nekih ljudi koji su me bocnuli tamo gdje me najviše boli… tako da se još uvijek pitam što mi je to trebalo!
Naravno da tu priča ne staje… neka vrata su se nažalost zauvijek zatvorila… no neka nova su se otvorila… sasvim neočekivano i od sasvim neočekivanih ljudi… a vi znate da to nije pametno i da si to ne bi smjeli dopustiti, ali jednostavno si ne možete pomoći… Ta „borba“ još uvijek u meni traje, još uvijek se pokušavam oduprijeti, ali jednostavno ne ide… u totalnoj sam emotivnoj neravnoteži, totalno zbrčkana i nesređena još uvijek… ali sam konačno SRETNA I PONOSNA!!!
P.S. I MISS YOU!!!
HUG&KISS FOR ALL OF YOU!!!