Trebalo je biti baš kao
u onim starim američkim filmovima gdje si još kao malene djevojčice obećavamo
vjernost, povjerenje i beskrajnu odanost prijateljstvu koje će trajati do kraja
života. Kao znak prijateljstva kupujemo u lokalnoj trgovini dva lančića s istim
privjeskom i ispod drveta na tajnom mjestu skrivamo pisma i nama tako vrijedne
sitnice. Nakon mnogo godina, sada kada više nismo sasvim malene djevojčice i
dalje čuvamo svoje medaljončiće i čvrsto ih stisnemo u šaci kada nam je teško…
i uvijek je nekako lakše jer znamo da imamo jedna drugu bez obzira na sve.
Često sam nas
zamišljala s medaljončićima oko vrata, ti imaš plavi, a ja crveni. Naravno, s
našim majicama s mikicom i minicom koji se lubiju kako lutamo gradom i smijemo
se kao dvije ludače kojih se ni čuveni House ne bi posramio. Zapravo, mislim da
bi on bio taj kojeg bi otkantale jer bi bio dosadan i ne bi mu imale vremena
objašnjavati zašto tražimo baš lubenice, mačku miciku i žabicu bažu, bubaranicu
me-me i torbicu mini. Ma sasvim je jasno da ne bi on mogao s nama na kraj! A
budimo iskreni, pa tko i može? Osim nas dvije!
Pa bi se slikale i naslikavale zajedno s
raznim facama držeći medaljončiće u zubima, onako kako sportaši provjeravaju
osvojene medalje jer mi smo to jedna drugoj… a ja bi na kraju izabrala onu
fotku na kojoj se obje smijemo i stavila ju u retro okvirić kraj micika iz
Amelia na svoju policu. Tebi bi to bilo glupo, ali pustila bi me da ostvarim taj
svoj naum jer ne bi mogla sa mnom na kraj, a i znaš koliko bi me to veselilo. Čak
me ni tvoje lamatanje rukama ne bi uvjerilo u suprotno.
A ono posebno što nas
veže bilo bi najvažnije, uvijek i u svim okolnostima, pa čak i onda kada smo
jako ljute jedna na drugu i kada smo u ljušturi vlastitih strahova i bubica u
glavi… i uvijek bi bio tu taj medaljončić negdje blizu tebe, a ono što on znači
u tvom srcu. Baš kao u onoj pjesmi „Budi blizu, samo blizu“…
Za dvije Durice...
