Nisam
neki tip od mailova i drugih virtualnih priča o smislu života i postojanja, ali
ovaj mail pamtim iako je na moju adresu stigao prije nekoliko godina. Zapravo, svaki puta se iznenadim kada u
riječima drugih ljudi pronađem dio sebe za koji sam mislila da pripada samo
meni, neki osjećaj koji možda i ne mogu sasvim definirati, a ako ga ja sama ne
mogu definirati sasvim je sigurno da to drugi ne mogu osjetiti… i onda u priči
ili stihovima drugih ljudi osjetim neobjašnjivu povezanost sa sadržajem
pročitanog, s potpunim strancem, autorom tih stihova, a toliko puta s čežnjom
iščekujući baš takvu povezanost s ljudima iz stvarnog života…
Često
se osjećam kao djevojčica iz ove priče,a priča ide nekako ovako. Neki čovjek je
kaznio svoju petogodišnju kćerkicu jer je izgubila neku skupu i vrlo dragocjenu
stvar. Idućeg jutra djevojčica je svom ocu donijela poklon i rekla: „Tata, ovo
je za tebe!“. Svojim velikim očima
gledala je oca i s nestrpljenjem je čekala njegov odgovor.
Ocu
je bilo vrlo neugodno. Kad je otvorio kutijicu i vidio da unutra nema ničega
jako se naljutio te prekorio kćerkicu: „Zar ne znaš, ako nešto pokloniš da se
očekuje da se u kutiji nešto nađe?“
Djevojčica
ga je žalosno pogledala i suznim očima rekla: „Ali tata, nije prazna. Do vrha
sam ju napunila poljupcima samo za tebe:“
Otac
je bio ganut. Kleknuo je ispred kćerkice, zagrlio ju i zamolio za oprost. Do
kraja života tu je kutiju čuvao pokraj kreveta i uvijek kada bi se osjećao
usamljeno i izgubljeno otvorio bi tu kutiju i iz nje uzeo jedan nevodljiv
poljubac te se sjetio silne ljubavi koju je njegova kćerkicu unutra spremala za
njega.
Nadam se da svatko od
vas ima jednu takvu kutijicu punu ljubavi i drugih običnom oku nevidljivih
darova koje samo srce razumije. Osim kutijice pune ljubavi nadam se da svatko
od vas ima pokraj sebe osobe koje vide i razumiju vaše darove… A moja kutijica…
ona je prepuna ljubavi, poljubaca i darova, ali oni su i dalje nevidljivi…