„Djevojčica i kutija“

Nisam neki tip od mailova i drugih virtualnih priča o smislu života i postojanja, ali ovaj mail pamtim iako je na moju adresu stigao prije nekoliko godina.  Zapravo, svaki puta se iznenadim kada u riječima drugih ljudi pronađem dio sebe za koji sam mislila da pripada samo meni, neki osjećaj koji možda i ne mogu sasvim definirati, a ako ga ja sama ne mogu definirati sasvim je sigurno da to drugi ne mogu osjetiti… i onda u priči ili stihovima drugih ljudi osjetim neobjašnjivu povezanost sa sadržajem pročitanog, s potpunim strancem, autorom tih stihova, a toliko puta s čežnjom iščekujući baš takvu povezanost s ljudima iz stvarnog života…

Često se osjećam kao djevojčica iz ove priče,a priča ide nekako ovako. Neki čovjek je kaznio svoju petogodišnju kćerkicu jer je izgubila neku skupu i vrlo dragocjenu stvar. Idućeg jutra djevojčica je svom ocu donijela poklon i rekla: „Tata, ovo je za tebe!“.  Svojim velikim očima gledala je oca i s nestrpljenjem je čekala njegov odgovor.

Ocu je bilo vrlo neugodno. Kad je otvorio kutijicu i vidio da unutra nema ničega jako se naljutio te prekorio kćerkicu: „Zar ne znaš, ako nešto pokloniš da se očekuje da se u kutiji nešto nađe?“

Djevojčica ga je žalosno pogledala i suznim očima rekla: „Ali tata, nije prazna. Do vrha sam ju napunila poljupcima samo za tebe:“

Otac je bio ganut. Kleknuo je ispred kćerkice, zagrlio ju i zamolio za oprost. Do kraja života tu je kutiju čuvao pokraj kreveta i uvijek kada bi se osjećao usamljeno i izgubljeno otvorio bi tu kutiju i iz nje uzeo jedan nevodljiv poljubac te se sjetio silne ljubavi koju je njegova kćerkicu unutra spremala za njega.

Nadam se da svatko od vas ima jednu takvu kutijicu punu ljubavi i drugih običnom oku nevidljivih darova koje samo srce razumije. Osim kutijice pune ljubavi nadam se da svatko od vas ima pokraj sebe osobe koje vide i razumiju vaše darove… A moja kutijica… ona je prepuna ljubavi, poljubaca i darova, ali oni su i dalje nevidljivi…