"TO DO" lista

1 komentari Veze na ovaj post

Kome trebaju „to do“ liste? Oduvijek sam bila dobro organizirana i takve liste mi prije nisu trebale, ali sada mi trebaju, itekako! Moj život je trenutno na „high level“ i gotovo da uopće nemam slobodnog vremena što mi jako teško pada jer mi nedostaju moji kreativni trenuci i onaj osjećaj dok si u totalnom transu s velikim iščekivanjem kako će ispasti na kraju… i početna ideja u glavi koja završi totalno drugačije jer te cijeli taj kreativni proces odveo u posve drugom smjeru. Ajme, kako mi samo neodstaju ti trenuci…

Vremena malo, obaveza puno, a toliko toga bih htjela napraviti… ali dani kao da ponekad jednostavno prekratko traju… i ponekad se pitam što mi je sve to trebalo… i zašto s faksom i obrazovanjem nisam završila kad sam diplomirala… i zašto sam promijenila posao koji mi oduzima toliko vremena… i zašto nisam uredila garažu u toliko željenu radionicu za svoj šmirgleraj… a ovako, jedino što mi trenutno ostaje su moje „to do“ liste. Uh! Trenutno ih imam jako puno i sve su prepune, jedna je za faks, druga za posao, treća za dijetu i mršavljenje… ha, ha, ta mi je nabolja, iz tjedna u tjedan i mjeseca u mjesec njezin se početak realizacije uvijek nekako prolongira zbog „neke kao više sile“…

A kakva je moja „to do“ lista? Moja lista je miks svega i svačega i ajmo reći da su na njoj moji trenutni prioriteti. Jedna od bitnijih stvari je konačno napisati novi post na blogu. Toliko dugo nisam ništa pisala da mislim da ću imati problema s objavljivanjem sadržaja jer je to tako davno bilo da ne znam hoću li se prisjetiti pricedure…

Moja „TO DO“ lista:

  1. Napisati novi post na blogeku
  2. Sašiti haljinu (ili barem pokušati sašiti haljinu)
  3. Riješiti  ispit do kraja travnja
  4. Otići SAMA u kino ili na koncert jer ja MOGU uživati i sama!
  5. Početi vježbati i u prehrani smnajiti ugljikohidrate! Uh, to će biti pravi izazov, mislim… ne vježbanje nego ugljikohidrati i to… grrr!
  6. Nagraditi se nečim lijepim! Uh, ovo volim! Sezona je tulipana koje obožavam, pa zašto ne? Ne čekati da se netko sjeti već sama sebi kupiti tulipe!
  7. Razmaziti se nekom finom kurom ili kuglom za kupanje…
  8. Upisati se na tečaj šivanja
  9. Biti sretna sama sa sobom.

Hm, novi post upravo pišem, jupiii! I da se pohvalim, sašila sam već dvije haljine i ispale su super, puno bolje nego što sam očekivala budući da sam tek počela eksperimentirati sa šivaćom mašinom. Jako sam ponosna i sretna jer je moja haljina izazvala komplimente i rekacije kakve ni u snu nisam očekivala i nitko zapravo nije vjerovao da sam ju ja radila… a druga haljina će sutra prvi puta ugledati svjetlo dana i baš me zanima kakvi će biti komentari! Mislim da svi mi volimo kad nas netko pohvali ili nam udijeli neki kompliment, a ja sam posebno „slaba“ na taj kreativno-stvaralački dio.

A ispit… to mi je tako fuj… bljak… nemam volje pa sam sama sebi zabranila daljnje druženje sa šivaćom mašinom dok ne napišem barem stranicu ili dvije…

Iako je to totalno u suprotnosti s onime što mislim i kako se osjećam, u utorak idem na koncert jednog od svojih omiljenih… i to SAMA!!! Barem ću se moći smijati, vrištati ili plakati do mile volje i bez ikakve kočnice i po prvi me puta baš briga što će drugi misliti o tome (P.S. malo me sram, dobro – malo više ako plačem u kinu i uvijek si mislim da će ljudi oko mene misliti koja je ovo frikuša… ali sad me baš briga za to! Utorak, koncert i sama ja!

Vježbanje, mršavljenje, ugljikohidrati… uh! To će biti pravi izazov! Vježbanje volim samo se trebam pokrenuti! Ali ugljukohidrati i to… kako ću to ne znam jer ja bih mogla živjeti na tijestu, štruklima, buhtlicama finim od višnje… mljac!

Tečaj šivanja u tijeku samo u mislima… znam gdje želim ići, ali nikako da se sastanem s glavom i vremenom…

Biti sretna sama sa sobom – uh! To je definitivno najteže jer sam trenutno u totalno depresivnoj i „down“ fazi. Mislim da je baš zato ova moja „to do“ lista ovako smiješna… ali od nečega se mora početi, zar ne?



 
 

I za kraj jedna pjesma… nadam se da se vi ne osjećate tako… autentično osrednji… i da su oko vas ljudi koji će vam reći da ste sve samo ne autentično osrednji… a ako ih nema, nadam se da ćete imati dovoljno snage, hrabrosti i vjere da to kažete i dokažete sami sebi…
 
 

 

 

 

„ Za jednu djevojčicu vilu“

0 komentari Veze na ovaj post
Ne znam da li je u tijeku neki baby boom, ali jako sam sretna zbog toga jer je ovo bila prva u nizu baby kutijica koje sam radila u posljednje vrijeme. Ovo je bila mislim prva, a nakon toga ih je uslijedilo pet ili šest. I to uglavnom djevojčica! A ima li što ljepše nego raditi kutijicu za malenu djevojčicu?!
 
Obožavam raditi kutijice za malene djevojčice! Tu se nekako najlakše pronađem i mogu ih „điđati“ do mile volje! Ne znam s kojim osjećajem bih to usporedila, jednostavno se utopim i stopim sa svakom djevojčasto-točkastom kutijicom… a ovu mi je bio poseban gušt raditi budući da se djevojčica zove Mila, a upravo to ime jedno je od meni najdražih za danas-sutra moju djevojčicu. Tako je nekako nježno, toplo i puno miline…
Ovog puta imala sam zadani motiv budući da se naručiteljica raspametila kad je vidjela ovu salvetu. Moram priznati da sam u početku bila malo skeptična i u prvi mah mi se ova salveta činila nekako tako običnom i već puno puta viđenom. U isto vrijeme bojala sam se kako ću središnji dio salvete stopiti s podlogom budući da je središnji dio salvete s ovom vilom totalno drugačijeg oblika od kutijice. Uz malo truda i toniranja… i podloga ničim ne odaje da nije dio salvete.
Gledajući ju tako veselu, nasmijanu, rasplesanu i gotovo čarobnu kao da sam razumjela baš sve što mi je ova malena vila govorila. A vi?
Nadam se da još uvijek vjerujete u malene vile i njihove čarolije! Ja svakako DA i to ZAUVIJEK!!!
 

 
 
 
 

„Kako popraviti raspoloženje – avantura zvana Hrelić“

0 komentari Veze na ovaj post
Nisam baš nešto ovih dana… ili možda jednostavno ovo nije moje razdoblje. Nekako sam sjetna… i pomalo nostalgična. Preplavljuju me sjećanja na lijepe trenutke, važne osobe kojih više nema tu.
U posljednje vrijeme često mislim na svog djeda Tomu. Obožavala sam svog dedu! Svaki dan s njim bio je prava avantura! Zapravo mislim da me on i zarazio nekim oblikom „kreativnog stvaralaštva“. Uvijek smo nešto pilili, šmirglali, kopali po onom starom zeleno-bijelom kredencu. Unutra je bilo kojekakvih šarafa, čavli i starog, već pohrđalog alata. Nema te barbike koja je mogla zamijeniti to zadovoljstvo. Pristup dedinim ladicama bio je dozvoljen samo meni jer ja sam bila njegova mezimica… a za mene nije postojalo ništa toliko zanimljivo kao dedine ladice… i ništa toliko vrijedno kao vrijeme koje sam provela sa svojim djedom. A na kraju svakog radnog nam dana zajedno smo uživali u desertu: keksima domaćici i pudingu od jagode. Još pamtim taj miris i onu nimalo prirodnu rozu boju pudinga koji je bio tako fin. Moj djed Tomo ili Tomaš, kako su ga zvali i ja bili smo pravi kompanjoni!
Jako mi nedostaje moj djed… toliko puta ga se sjetim i poželim da je sada ovdje…
Nedostaje mi to… biti nečija mezimica…

Pretprošle sam nedjelje s namjerom otišla na Hrelić, a namjera je bila da si popravim raspoloženje! Totalno je poražavajuće da kao hobist do sada nikada nisam bila na Hreliću, toj riznici starih stvari, a živim u Zagrebu. Budući da meni nikako ne ide cjenkanje s trgovcima moja je mama išla sa mnom. Glavni cilj je definitivno ostvaren!

Upoznala sam sve čari Hrelića i mogu reći da me oduševio! Pa to je raj na zemlji i pitam se kako je moguće da do sada nisam bila tamo??! Hrelić će za mene definitivno biti jedna od „must go“ destinacija! Bila sam totalno van sebe i oduševljena! Atmosferom, teškim narodnjacima koji su treštali, ali to je bio djelić cjelokupne atmosfere i bez tih nekih detalja, prašine i gužve to ne bi bilo to!
I sad krenule mama i ja u obilazak. Prema planu puta nismo se zadržavale na dijelu gdje je nova odjeća i nove stvari jer me to nije nimalo zanimalo. Odmah smo se zaputile prema dijelu gdje je kako bi to neki rekli „stara krama“ ili „ropotarija“. Hodamo mi tako Hrelićem, a ja od svakog štanda tj. imitiranog prodajnog mjesta najčešće na podu udaljena minimalno metar i pol, a na to će meni moja mama – pa dobro Martina, pa kaj stojiš tak' daleko, pa daj se približi, ne buš niš't vidla ak' stojiš tak' daleko!
Ajde, približim se ja jednom. Na podu svega i svačega! Odmah na podu skužim ono drveno za cipele, a to sam tražila mjesecima! Ne znam kako se to zove, ali znam da će to biti na zidu dnevnog boravka kojeg trenutno u potpunosti preuređujem i da mi to treba ma kako god se zvalo! Pita moja mama prodavača koliko to košta, a prodavač joj odgovori: „Deset kuna gospođo!“. To drveno je bilo u mojoj vrećici i ja sam bila sretna kao malo dijete jer sam konačno našla to što sam tražila, iako mojoj mami i nakon mog pokušaja da joj objasnim što ću s tim i dalje nije bilo ništa jasno.


Destinacija druga: prašnjavi pod pun svega i svačega. Bilo je tu starih video-rekordera, mobitela, raznih kuhinjskim pomagala, telefona, ma svega. Odmah mi je za oko zapeo retro telefončić na okretanje. Zapravo na Hrelić sam išla s nadom da kupim jedan…

Opet upita moja mama prodavača koliko košta telefon, a on odgovori 40 kuna što je za mene bila prihvatljiva cijena jer je telefon u dobrom stanju. A moja mama će meni na to: „Ma daj molim te Martina!? Pa kaj će ti to? Kaj buš s tim? Pa to ti je ropotarija i ni ne znaš dal' radi? Pa nebuš valjda za to dala 40 kuna?!“. Trgovac nas promatra sa strane i sluša i kaže: „Dobro gospođo, dajte onda koliko date“. Upitam ja trgovca: „Da li može za 30?“, a on mi odgovori: „Ma može!“. I tako se i telefončić našao u mojoj vrećici i nitko sretniji od mene! Ne samo da sam pronašla telefon po zaista super cijeni nego sam i spustila cijenu, naravno uz maminu pomoć! Ne mogu vam opisati taj osjećaj! To uzbuđenje i sreću kao da sam si kupila neku skupu, dragocjenu stvar! Već sam zamišljala gdje će telefon stajati i kako ću ga preurediti…


Destinacija treća: U nekoj ogromnoj kartonskoj kutiji koja se već raspadala virile su stare gramofonske ploče. Već duže vrijeme imam ideju što s njima i baš mi one trebaju. Nije bilo potrebe za cjenkanjem jer im  početna cijena nije bila visoka: male po 5 kuna, a velike po 10. Neke su bile jako išarane pa sam kopala po kutiji i tražila one koje nisu išarane na što je prodavačica rekla da mi i veliku da za 5 kuna (početna cijena je bila 10) pa sam kupila jednu veliku i jednu malu.
Destinacija četvrta: Ogroman stari kombi prepun razne „drvenarije“, starih drvenih predmeta, okvira za slike, ma svega! Bilo je tu okvira raznih veličina i oblika no meni je za oko zapeo jedan starinski. Mami opet nije bilo jasno zašto baš taj budući da je taj bio u zaista lošem stanju, sav zguljen i otkrhnutih ćoškova. To je teško opisati riječima, ali kad vidiš nešto, jednostavno znaš da je to TO! Već znam gdje će taj okvir stajati i koji će tekst u njemu biti.

I opet upita moja mama prodavača pošto je ovaj okvir, a on joj odgovori 30 kuna. Gleda mama okvir i kaže prodavaču da je to previše jer je sav zguljen, oštećen i nikakav i on ponudi cijenu od 25 kuna. Moja mama kao iskusan trgovac odgovori prodavaču: „Može za 20?“ „Sav je zguljen i oštećen, a i čekali smo vas dosta dugo“.
Nećka se prodavač i kaže: „Ali već sam vam spustio za 5 kuna…“ „… ali ajd', može!“
I tako sam ja kupila i željeni okvir.



Svašta bi se tu još našlo za mene, ali za prvi puta sam i više nego zadovoljna! Ukupni dojam je 5+ i više od toga. Jedva čekam da ponovim ovo iskustvo. Možda ću biti dovoljno odvažna da se samoinicijativno počnem cjenkati jer nije to TO ako se na Hreliću ne cjenkaš!
Evo jedne skupne fotke mog blaga s Hrelića!


Dok sam tako hodala Hrelićem na trenutak se prisjetim svog djeda i pomislim kako bi on uživao da je sada tu, on je obožavao sajmove i pri toj pomisli nasmijem se… a mama ko' iz vedra neba kaže: „ Da li znaš Martina tko je još volio sajmove i ovakve stvari KAO TI?Sad bi vas dvoje tu lunjali satima kao kad ste za … (neki praznik, ne znam točno koji) otišli na plac i onaj koncert i nije vas bilo cijeli dan, a ja sam se bojala jer sam mislila da ste se izgubili…

Hm, kako popraviti raspoloženje? Odlaskom na Hrelić, definitivno! Ako još uvijek niste svakako pokušajte… a ako vam nedostaju dani kada ste bili nečija mezimica razmazite se barem na kratko i sami sebi priuštite nezaboravno iskustvo… a za slučaj da ni to ne pomogne evo jedna tako dobra stvar…
 

Majto's Hemisphere Copyright © 2009 Paper Girl is Designed by Ipietoon Sponsored by Online Business Journal