Posljednjih nekoliko dana otvarajući svoj blog neprestano susrećem jednu te istu sličicu, zapravo nekoliko njih. U početku mi nije bilo jasno o čemu se radi, ali sam klikom na jedan od blogova koje pratim otkrila da se radi o nagradama. Moram priznati da u početku nisam obraćala pažnju na nagrade i sličice, ali dan za danom se broj sličica povećavao, shvatila sam da se radi o nečem važnom. Otvorim jedan od meni najdražih blogova, slika je tu, imena razna, a mog nigdje… otvorim drugi blog, imena razna, a mog opet nigdje… otvorim treći, nema me ni tu… a osjećaj tako jadan, da jadniji ne može biti. Stanje koje ni sama sebi ne mogu objasniti, a tisuću i jedan upitnik u glavi… Pitam se zašto, a s druge strane sam na sebe beskrajno ljuta što me ovakve stvari diraju, ali nažalost, osjećaje ne možemo kontrolirati (barem ja ne mogu). Vjerujem da je problem u meni, u mojim radovima, vjerujem da nisu dovoljno dobri i vjerojatno nisu zaslužili da budu nagrađeni… ili je problem u sadržaju, možda pretjerujem s Rosina micama… možda je problem u pisanju, jednostavno nisam dovoljno zanimljiva… i tako unedogled, a pitanja se nameću sama, potpuno impulzivno i bez kontrole! Moram priznati da sam se u svemu ovome potpuno izgubila… i da ništa više ne razumijem. Zna se da se o ukusima ne raspravlja, svatko od nas ima pravo dodijeliti nagradu kome god poželi, komentirati samo one radove koji su me sviđaju, kada osjeti potrebu za komentarom… ili? Čitam komentare koje sam dobivala na radove, svi su divni, predivni… tipa joj, tvoje licitarske kutije su predivne, ostajem bez daha, ostala sam paf opet i slično… tvoji radovi su tako posebni i originalni… o da! Posebni i originalni, ali ipak ne toliko da zaslužuju nagradu, a licitarske kutije, od njih se ostaje paf i one su divne i predivne, ali ipak nisu dovoljno dobre. Ima blogova koje s užitkom pratim, radova kojima se divim, koje tako rado komentiram, ali s vremenom se zapitam… što nije u redu, komentirala sam zadnjih 20 radova, a nisam dobila niti jedan, baš niti jedan komentar od te osobe… pa da li je moguće da na mom blogu ne postoji nešto vrijedno jedne riječi, jednog slova… očito da ne…
I opet se vraćam na početak… nagrade, što one u ovom slučaju znače? Tko ih dodjeljuje i po kojim kriterijima? Po broju komentara, na osnovi prijateljstva i poznanstva u stvarnom životu, po kvaliteti radova, subjektivnom dojmu… a očito je da ja ne zadovoljavam niti jedan od navedenih kriterija. I da li sam ja bahata ako ne želim preuzeti nagradu koju netko dodjeljuje svim svojim sljedbenicima? I što ta nagrada uopće znači? Meni apsolutno ništa!
Vjerujem da ne bih napisala ovo pismo da nije bilo takozvanih utješnih nagrada, zapravo nisu nagrade, nego… ne znam kako bih to nazvala… za nove blogove koji imaju manje od 50 sljedbenika, da se zna da ih pratimo, da nisu same!!!!!!!!!!! Halooooo??? To je bila točka na „I“, rečenica koja mi je doslovna bocnula srce tamo gdje najviše boli. Što to znači? Što sam to dobila, nešto kao utješnu nagradu? Nisam dovoljno dobra za „ono pravo“ pa sam dobila nešto utješno? Usput rečeno, na većini blogova nisam dobila čak niti utješnu nagradu… i opet se vračam na početak priče… tvoji radovi su predivni… ostala sam paf, a ja bih dodala: ne dovoljno paf!
Moram biti iskrena i reći da me je ova situacija zaista ražalostila i da sam neopisivo ljuta na sebe što sam to dozvolila, ali svaka priča ima dvije strane… ja sam vam samo željela ispričati svoju. I nije bit u nagradi, sličici ispod koje piše ili ne piše tvoje ime, bitno je da voliš to što radiš, da uživaš u tome… a ja sam to na trenutak zaboravila… Ako nije bitna nagrada zašto sam sve ovo pisala? Na mom blogu piše: „ Nakon napornog dana skrivam se u svijetu gdje su snovi i mašta prevladali razum, gdje je vrijeme odavno stalo… A da li je? Ili je to samo jedna od stvarnosti u kakvoj živimo, u kojoj vladaju isti kriteriji i ista pravila? E, upravo zbog toga sam silno žalosna i silno razočarana!
I za kraj, čestitam svima na osvojenim nagradama, zaista ne želim umanjiti njihovu vrijednost i nadam se da će netko barem na trenutak razmisliti o ovome što sam napisala. A ja i moj blogek… vidjet ćemo…