„Pismo jedne blogerice“

Dugo sam razmišljala, da ili ne, svjesna rizika u koji se upuštam i svjesna činjenice da će upravo ovo moje pismo vjerojatno uzrokovati moj blogerski krah i da će vjerujem biti kraj mojoj „blogerskoj karijeri“. No usprkos tome, jednostavno ne mogu, a da se ne osvrnem i ne napišem nekoliko riječi.

Posljednjih nekoliko dana otvarajući svoj blog neprestano susrećem jednu te istu sličicu, zapravo nekoliko njih. U početku mi nije bilo jasno o čemu se radi, ali sam klikom na jedan od blogova koje pratim otkrila da se radi o nagradama. Moram priznati da u početku nisam obraćala pažnju na nagrade i sličice, ali dan za danom se broj sličica povećavao, shvatila sam da se radi o nečem važnom. Otvorim jedan od meni najdražih blogova, slika je tu, imena razna, a mog nigdje… otvorim drugi blog, imena razna, a mog opet nigdje… otvorim treći, nema me ni tu… a osjećaj tako jadan, da jadniji ne može biti. Stanje koje ni sama sebi ne mogu objasniti, a tisuću i jedan upitnik u glavi… Pitam se zašto, a s druge strane sam na sebe beskrajno ljuta što me ovakve stvari diraju, ali nažalost, osjećaje ne možemo kontrolirati (barem ja ne mogu). Vjerujem da je problem u meni, u mojim radovima, vjerujem da nisu dovoljno dobri i vjerojatno nisu zaslužili da budu nagrađeni… ili je problem u sadržaju, možda pretjerujem s Rosina micama… možda je problem u pisanju, jednostavno nisam dovoljno zanimljiva… i tako unedogled, a pitanja se nameću sama, potpuno impulzivno i bez kontrole! Moram priznati da sam se u svemu ovome potpuno izgubila… i da ništa više ne razumijem. Zna se da se o ukusima ne raspravlja, svatko od nas ima pravo dodijeliti nagradu kome god poželi, komentirati samo one radove koji su me sviđaju, kada osjeti potrebu za komentarom… ili? Čitam komentare koje sam dobivala na radove, svi su divni, predivni… tipa joj, tvoje licitarske kutije su predivne, ostajem bez daha, ostala sam paf opet i slično… tvoji radovi su tako posebni i originalni… o da! Posebni i originalni, ali ipak ne toliko da zaslužuju nagradu, a licitarske kutije, od njih se ostaje paf i one su divne i predivne, ali ipak nisu dovoljno dobre. Ima blogova koje s užitkom pratim, radova kojima se divim, koje tako rado komentiram, ali s vremenom se zapitam… što nije u redu, komentirala sam zadnjih 20 radova, a nisam dobila niti jedan, baš niti jedan komentar od te osobe… pa da li je moguće da na mom blogu ne postoji nešto vrijedno jedne riječi, jednog slova… očito da ne…

I opet se vraćam na početak… nagrade, što one u ovom slučaju znače? Tko ih dodjeljuje i po kojim kriterijima? Po broju komentara, na osnovi prijateljstva i poznanstva u stvarnom životu, po kvaliteti radova, subjektivnom dojmu… a očito je da ja ne zadovoljavam niti jedan od navedenih kriterija. I da li sam ja bahata ako ne želim preuzeti nagradu koju netko dodjeljuje svim svojim sljedbenicima? I što ta nagrada uopće znači? Meni apsolutno ništa!

Vjerujem da ne bih napisala ovo pismo da nije bilo takozvanih utješnih nagrada, zapravo nisu nagrade, nego… ne znam kako bih to nazvala… za nove blogove koji imaju manje od 50 sljedbenika, da se zna da ih pratimo, da nisu same!!!!!!!!!!! Halooooo??? To je bila točka na „I“, rečenica koja mi je doslovna bocnula srce tamo gdje najviše boli. Što to znači? Što sam to dobila, nešto kao utješnu nagradu? Nisam dovoljno dobra za „ono pravo“ pa sam dobila nešto utješno? Usput rečeno, na većini blogova nisam dobila čak niti utješnu nagradu… i opet se vračam na početak priče… tvoji radovi su predivni… ostala sam paf, a ja bih dodala: ne dovoljno paf!

Moram biti iskrena i reći da me je ova situacija zaista ražalostila i da sam neopisivo ljuta na sebe što sam to dozvolila, ali svaka priča ima dvije strane… ja sam vam samo željela ispričati svoju. I nije bit u nagradi, sličici ispod koje piše ili ne piše tvoje ime, bitno je da voliš to što radiš, da uživaš u tome… a ja sam to na trenutak zaboravila… Ako nije bitna nagrada zašto sam sve ovo pisala? Na mom blogu piše: „ Nakon napornog dana skrivam se u svijetu gdje su snovi i mašta prevladali razum, gdje je vrijeme odavno stalo… A da li je? Ili je to samo jedna od stvarnosti u kakvoj živimo, u kojoj vladaju isti kriteriji i ista pravila? E, upravo zbog toga sam silno žalosna i silno razočarana!

I za kraj, čestitam svima na osvojenim nagradama, zaista ne želim umanjiti njihovu vrijednost i nadam se da će netko barem na trenutak razmisliti o ovome što sam napisala. A ja i moj blogek… vidjet ćemo…

24 komentari on "„Pismo jedne blogerice“"

Zondra Art on 22. siječnja 2011. u 10:11 kaže...

Sve si rekla ovom rečenicom draga Majto: "I nije bit u nagradi, sličici ispod koje piše ili ne piše tvoje ime, bitno je da voliš to što radiš, da uživaš u tome… a ja sam to na trenutak zaboravila… ".
Nemoj to zaboraviti Majto, nikada! Ja nemam običaj pisanja postova kad dobijem nagradu i ne dijelim ih dalje,vjerujem da to neke ljuti ali time ne mislim ništa loše. Zato sam otvorila jedan post u koji spremam sve nagrade na jedno mjesto iz zahvale kreativkama koje su mi ih dodijelile. Lijepo je kad dobiješ nagradu ali mislim da je najveće priznanje jednom blogeru da ga ljudi čitaju, potiču da bude bolji i cijene njegov rad, a ne u nagradama. Vjerujem da se to nekome neće lijepo vidjeti kad pročita, ali to je moje mišljenje. Njime ne mislim ništa loše,sve što napišem, svaki komentar koji nekome ostavim a stvarno se trudim da svima koje pratim a nije ih mali broj, ostavim komentar podrške jer cijenim njegov rad. Dali netko ima jednog followera, jedan komentar ili 1.000 meni nije bitno, moj je komentar uvijek napisan od srca i iskren, bez trunke lažne skromnosti ili nečeg drugog.

Lijep pozdrav i velika pusa za tebe.

Biljana on 22. siječnja 2011. u 10:13 kaže...

Draga Martina, molim te, nemoj se zalostiti, zaista nisu bitne nagrade u nasoj blogosferi, bitno je da volis ono sto radis i da te to raduje (kao i sve nas).
Tvoje licitarske kutijice su za mene nesto posebno, zaista su carobne,unikatne, jednostavno prelijepe:-)
Pusa

Mare on 22. siječnja 2011. u 10:36 kaže...

neću polemizirati,ti uostalom znaš šta ja mislim:)....ali kako se ovo odnosi na (utješnu) nagradu koju sam ja podijelila osjećam potrebu napisati riječ-dvije......
nagrade se dijele po raznim kriterijima to stoji ....i nekako se već unaprijed zna tko će kome dati nagradu.....jer kad s nekim gotovo svakodnevno dijeliš godinu dana komentare i radove onda se i zbližiš s nekim ljudima.....
a čzmica nije nikakva utješna nagrada,bar nije trebala biti.......zamišljena kao nagrada za blogere koji nemaju puno postova i sljedbenika zaista je trebala biti poticaj.....
mogu samo reći da svatko ima pravo na svoj doživljaj i da se i sama često pitam zašto je nešto ovako ili onako u ovom blogerskom svijetu.....
a mogla si isto tako otvoriti pitanje i kako to da imaš 50-tak sljedbenila a dobiješ 5 komentar.....tko tu koga i zašto slijedi?......ili da li se komentari ostavljaju zbog divljenja ili da ih uzvratimo?....
nekako sam u ovoj priči ja negativac iako su moje namjere bile sasvim drugačije:).....
M....

cleo on 22. siječnja 2011. u 10:47 kaže...

Draga Martina,iskreno rečeno i ja sam se ljutila na to i isto se osjećala kao ti, ali s vremenom me je prestalo smetati. .radiš ono što voliš, kao što si rekla, a to je najbitnije. .ipak je ovo samo jedan virtualni svijet. .pravi prijatelji i prave vrijednosti su ipak u stvarnome svijetu. .zato glavu gore,radi dalje ono što voliš i uživaj u tome. .i svaka pohvala za ovaj post. .a meni osobno tvoji radovi su predivni. .ne komentiram često jer nemam baš previše vremena, ali pratim te redovito. .
Pusa.

Tatjana on 22. siječnja 2011. u 11:36 kaže...

Hej Martina,
ja sam isto dosta nova u ovom blogerskom svijetu, ali dodjelu nagrada stvarno nisam doživjela na način kao što si i ti napisala. Kad sam ju dobila, veselila sam joj se, kad nisam, ježi ga...Ja zaista vjerujem da je svrha svih tih nagrada bila ta da se svojim sljedbenicima preporuče drugi blogeri koje rado pratimo. A i što znači par sljedbenika više, ako ti oni sami ne daju do znanja da im se sviđa to što radiš. Ja osobno obožavam svaki komentar, jer tada sam sigurna da taj netko uistinu i prati ono što radim.
Ja sam se vrlo brzo zasitila tih dodjela, čak mi je postalo i naporno, ali ovu Marinu i Laličinu sam stvarno proslijedila s najboljom namjerom. Zašto? Prije 2 dana slučajno sam uhvatila Pat iz Malezije, koja mi je rekla da me duže vremena prati, ali tek pošto sam ja njoj ostavila komentar, a do njenog bloga me odveo link iz statistike. U njezinom profilu prije nije bilo podataka. Pitaš se tko te to redovito prati, koga zanima to što radiš? Možda ti i ta osoba imate slične interese i voljela bi vidjeti što ona radi. I baš zato mislim da te nagrade služe, kao reklama, ne ona markentiška, već dobronamjerna. Ako imaš link te osobe, podjeli ga s nama. A što ćemo s njim, osobna je stvar.
Bez obzira na tvoje mišljenje, na kraju i moje, moj se stav prema tebi i tvojemi blogu nije promjenio, i nadam se da smo si i dalje "dobre"!
A to što netko ne cijeni 20 komentara, nije tvoj propust. Ima nas svakakvih. I ja ostavljam pregršt komentara pojedinim osobama, a od njih ni hvala, ni bok!

Nena3110 on 22. siječnja 2011. u 12:03 kaže...

Stidim se što ti nisam dodelila nagradu, kad sam je imala.
A razumem te potpuno, po nekad je tužno. Kad sam otvorila blog, išla sam na sve blogove koje sam tada znala, a nisam ih znala baš mnogo, dvadesetak, od veb poznanica sa jednog krafterskog foruma, na svakom blogu ostavim komentar, na svakom postu na tim blogovima po bar desetak komentara, na mom blogu jedan ili ni jedan komentar. Tada sam i ja bila tužna.
Posle sam shvatila da nismo svi isti i da je najvažnije da ja uživam u tome što radim.
kako najviše radim sa presovanim cvećem, gledala sam na netu i druge radove u toj tehnici i tada sam videla da im moji nisu ni za mali nokat, ali sam i dalje radila i uživala, imala sam svoj stil, a to je da se baš vidi da je cvet i list, cvet i list.
Ja uživam i dalje, mada mi je blogerski svet mnogo, mnogo širi, mada vremena, zbog novog posla imam tri puta manje i za rad i za praćenje blogova, ali uživam kolko mogu, i ne obazirem se na to da li je neko komentarisao ili nije, da li sam dobila nagradu ili nisam. Uživam u stvaranju, i svom i vašem.
LJubim vas sve, tako vredne, nadarene i plemenite!

Kek's on 22. siječnja 2011. u 13:06 kaže...

Draga moja, nemoj se žalostiti zbog nevažnih stvari. Svi volimo lijepe komentare i kada nas se netko sjeti i spomene, no gubi se smisao u svemu ako te to čini tužnom. Tvoja nagrada je to što si kreativna i baviš se onime što voliš i samo to je bitno, da ti uživaš u tome.
Ja vjerujem da je svaki komentar koji si dobila iskren, jer radovi su ti stvarno prekrasni!

Goge on 22. siječnja 2011. u 13:07 kaže...

Slijedim te odavno i divim se tvojim radovima. Kutije me oduševljavaju od one Međimurske do ovih licitarskih. Izgradila si svoj prepoznatljiv stil.
Što se tiče nagrada, ja ih ne prosljedjujem jer ne znam koga bih izdvojila.
Samo nastavi dalje stvarati. Puno sreće.

Lenka on 22. siječnja 2011. u 13:53 kaže...

Jako mi se svideo ovaj tvoj post i ne mislim da će zbog njega doći kraj tvojoj blog karijeri, naprotiv - mene si potpuno osvojila iskrenošću!
Divno pišeš, radovi su ti zaista predivni i ja uvek sa uživanjem boravim na tvojim stranicama!!!
Iako sam veoma zahvalna na mnogim nagradama koje su mi dodelile razne divne blogerice prestala sam da preuzimam nagrade(verovatno me mnogi zbog ovoga smatraju nevaspitanom, bezobraznom i nezahvalnom) i da pišem o njima. Po meni smisao blogovanja je u razmeni kreativnih iskustava i međusobnom podsticanju na stvaranje: npr. tvoji licitarski motivi su me inspirisali da napravim stolnjak u tom stilu, a ja mislim da to nije mala stvar :D!

eda on 22. siječnja 2011. u 14:25 kaže...

Ajoj, Martina, ja bih tebi za početak dala jedan veliki poljubac i jedan veliki zagrljaj, volim tvoj blog jer vidim tvoje radove koje radiš zaista sa srcem i s ljubavlju, i uvijek ću radije pogledati takve stvari nego blog u kojem netko linka tuđe radove...
A što se tiče nagrada, ja ih osobno često primam ali rijetko objavim, žao mi je što sam takva lijenčina ali ne stignem niti post o radovima objaviti... Ali u svijetu u kojem živim, zaista puno obaveza, volontiranja sa bolesnima, nezbrinutom djecom, nedavno mi je tata umro nakon višemjesečne užasne bitke za život, djeca, ma dobro stignem i neki rad objaviti. A objavim post zato što me to veseli, u ovom našem virtualnom svijetu pruža mi neopisivu radost. Nikad mi nije palo na pamet da bi svrha našeg blogerskog druženja bila u isticanju imena koja se vrte u nagradama ili još manje u broju komentara, to je nešto što je ona mala, interna pohvala za ono što jesmo i što smo nekome inspiracija, izmami mi trenutni osmjeh na lice, bilo da je spomenuto moje ime ili ne...
Zato vrijedno radi i dalje dokle god te to veseli, bilo bi mi žao da te ovakve stvari udalje od bloga jer lijepo radiš i zaista imaš što pokazati i sigurno si nekome velika inspiracija i to neka ti bude glavna vodilja... a koliko nagrada, komentara dobiješ neka ti bude zaista manje važno..

Sandra Z on 22. siječnja 2011. u 14:25 kaže...

Zaista mi je žao što si toliko negativno reagirala na tematiku nagrada među blogerima i što te to toliko ražalostilo.
Nemaš osnova da svoj uspjeh, čitanost, originalnost mjeriš po dodjeljenim ili nedodjeljenim nagradama.
Dobivene nagrade u zadnje vrijeme dijelim na sve svoje sljedbenike iz razloga što nemogu dobivene nagrade proslijediti na samo neke. Iz tog istog razloga imam posebno izdvojeni post Inspirativni blogovi ... i tamo ste sve ... i nastojim ga ažurirati nakon određenog vremena.
Nagrada za relativno nove blogove zaista se ne mora shvatiti kao utješna, jer to nije ... ona je zaista samo jedan od načina da se proširi videokrug i da se što više blogera uspozna međusobno.
I za kraj, mene veoma žalosti ako razmišljaš na način: ako ja nekog komentiram i on mora komentirati mene ili obratno. Smatram da se komentira i prati iz srca zato što se nečiji rad nekome sviđa bez obzira na "uzvratne komentare" ... ja barem tako ne funkcioniram i ne radim/pišem po principu "što mogu očekivati od nekog".
Molim te da i dalje uživaš u svojem stvaralaštu i nemoj se zamarati praćenjem koliko je puta netko komentirao ili nije.... jer, zašto pišemo blog?
Radi komentara ili radi sebe i svojeg gušta
Lijep pozdrav, Sandra Z.

Majto on 22. siječnja 2011. u 14:49 kaže...

Drage moje sve! No hard filings! Puno vam hvala na vašim komentarima! Već sam unaprijed odlučila da ću komentare vezane uz ovaj post objaviti, bez obzira na njihov sadržaj. I kao što tatjana kaže, svi mi određene situacije doživljavamo na ovaj ili onaj način, i neke od vas se čude mojoj reakciji, nekie smatraju da je negativna, neke da je pretjerana... ali takva je kakva je, a ja sam takva kakva jesam. I možemo se mi pretvarati da je sve ovo nevažno, glumiti, ali sama činjenica i vaši komentari u kojima govorite da ste se i same ponekad osjećale slično kao ja meni govori više od tisuću riječi! I naravno Sandra da nemam blog zbog drugih, zbog nečijih komentara, ali ako ćemo biti potpuno iskrene ne možemo reći da nas baš boli briga... i da nije važno...a ja to neću i ne želim. Ovim postom nisam nikoga htjela povrijediti ili prozvati, a osobito ne tebe draga moja Mare i ovaj post bih napisala bez obzira na famoznu čizmicu o kojoj sada govorimo. A mislim da je potpuno jasno zašto bih ga napisala. U čemu sam pogriješila? U tome što sam otvorila svoje srce i iskreno priznala kako se osjećam, što sam bila iskrena... ako je to greška priznajem pogrešku! I kako ja to volim reći:sve u životu se događa s razlogom, pa tako i ovo...
Pusa svima!

sandra on 22. siječnja 2011. u 16:34 kaže...

Draga moja!!!
Nemoj se žalostiti!
Evo ja svoje nagrade često prosljeđujem svim dragim kreativkama koje žele nagradicu.
Najviše iz razloga da nekog ne izostavim.
Pa evo da te razveselim,upravo jedna čeka!
Pozdrav!
Sandra!

MICE TORBICE on 22. siječnja 2011. u 20:38 kaže...

Martinčice....cure su rekle sve a ja mrzim ponavljanja,pa ću ti samo reći da si ti jedna prekokrasna osobica,nježnica britkog jezika što neizmjerno cijenim i molim te ostani takva i dalje i NEEEEEEEEEE ODUSTAJ OD R. MICIKA,kutijica,licitara,mašnica,čipkica,i svega što ti padne na pamet......JER TO SI TIIIIII!!!!
mjauuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuu,od g.Medenog a pussa od mene!!

Good Ghost on 23. siječnja 2011. u 00:06 kaže...

Halo draga!
stani, stop....
Nisam čitala sve komentare, stvarno su predugi. Ne znam da li ti je netko već napisao ovo što ću ja. Problem je u tome, barem kod mene, što u svom profilu nemaš link do bloga. Kod mene uopće nije vidljiv. Vidljivi su samo blogovi koje pratiš. Tako da sam ja imala te u sljedbenicima, ali nikako nisam mogla do tebe. tek sam neki dan ne nekom blogu (ne sjećam se više kojem) otkrila adresu tvog bloga. A moram priznati da sam te dugo tražila.
A sad o nagradama, ja se veselim nagradama, ma kakve one bile.
I koja slučajnost (već sam rekla Mare da sam vještica) imam jednu nagradu za tebe i molim te da je preuzmeš na mom blogu.
pusa

mamakreativka on 23. siječnja 2011. u 03:50 kaže...

nemoj se nervirati,navrati na moj blog pa ćeš vidjeti da su mi neki postovi komentirani jednom,a neki petnaest puta,ja sam isto tako na svakom blogu i sve pratim,ali mi se koji put ne da komentirati ni one meni najdraže blogove,a nagrade...dobila sam ih brdo,ali ih nisam stavila na svoj blog jer nemam pojma kak se stavljaju,tako da bi se i blogerice koje su mi prosljedile nagrade mogle naljutiti na mene.nemoj previše sve uzimati k srcu.ja te pratim i ti si meni super.pusa.

Lilly... on 23. siječnja 2011. u 04:22 kaže...

Draga moja, sad sam se sjetila jedne blogerice koja je ne tako davno napisala svoj posljednji post oprostivši se sa svima nama koji smo je pratili. Razlog? Dojadili su joj komentari iz kojih je vidljivo da post nisu ni pročitali (bavila se kreativnim pisanjem), sljedbenici koji su to samo zato jer žele da i ona postane njihov, i oni koji komentiraju ne iz srca nego da bi izreklamirali sebe same. Laktaroša, nažalost, ima i u virtualnom svijetu. Možda je trebala ostati pisati zbog nas koji smo je voljeli i s užitkom prsatili, filtrirati komentare..., ali nekad čovjeku dojadi i poštujem njezinu odluku. Jer s jedne strane svatko od nas pobjegao je u virtualni svijet tražeći onaj manjak ljepote u stvarnom i onda ostaneš pomalo zabezeknut kad shvatiš da i u njemu postoji sasvim nepotrebno natjecanje. Kako je Ghost rekla možda te teško pronaći jer ti veza u postavkama nije navedena, no ni to opet nije opravdanje, zar ne? Tvoj rad svakako zaslužuje priznanje, bez obzira udijelio ga netko ili ne. Vjerujem da se mnoge od blogerica na neki način osjete dužnima vratiti nagradu od osobe koja im ju je isto tako jednom udijelila. Koliko je to tada iskreno diskutabilno je. No, neka te ne žalosti sve to. I neka tu gorčinu od svega zamijeni čisti ponos zbog onoga što radiš! Jer kad u nešto utkaš ljubav (a ti to očigledno radiš) nikakva nagrada tomu ne može biti ravna, bez obzira što ju je lijepo dobiti. Meni ne smeta što si sve ovo podijelila s nama, dapače, drago mi je da se netko oglasio po tom pitanju jer i sama sam, ljuta zbog one blogerice na početku komentara, razmišljala o sličnom postu. Pa neka ovo onda bude post koji će nas malo pozvati da se preispitamo i ne širimo negativnu energiju barem u virtualnom svijetu. Pusa!

Suzana on 23. siječnja 2011. u 08:11 kaže...

Halo Martina! Tvoj blog i tvoji radovi su prekrasni-to ponavljam po X-ti put. Nagrade su nešto što cirkulira u blogerskom svijetu kad nema dovoljno inspiracije za nove radove. Sve gore navedeno se odnosi i na mene, često buljim u ekran i mislim da mi rečenica nije dobra jer nije osvojila komentar itd. Da li pratiš strane blogove? Da li si primijetila kako to tamo ide? Na početku siječnja su bile nominacije za nagrade u 2010.
Ne daj se provocirati i budi i dalje kreativna. Pusa:):):)

Izzy on 23. siječnja 2011. u 08:17 kaže...

Pismo jedne blogerice je ostavilo svima nama gorak ukus u ustima, bilo da smo se prepoznali na "ovoj" ili "onoj" strani. Svi imamo trenutke kad sumnjamo u sebe. OK, govorit ću u svoje ime - ja osobno imam trenutke kad sumnjam u sebe, pitam se zašto radim ono što radim i gubim li vrijeme i znači li moj rad išta ljudima oko mene? Prespavam i ujutro spremno umačem kist u Mod Podge - nema greške!

Ti imaš divne radove, posve drugačije od većine! Ne znam koliko puta sam povećavala tvoje fotke da vidim sve divne detalje na kutijicama! Budi sigurna u ono što radiš! I budi sigurna da je to divno! Ne treba ti 25 000 sljedbenika to reći! Vjeruj u sebe i koliko vrijediš, ostalo će proizaći iz toga...

Nagrage. Ah, nagrade! One su smišljene u svrhu promocije blogova, međusobnog povezivanja i otkrivanja novih. Vani to super funkcionira, a naša bloggerska sfera je još uvijek dovoljno mala da se stalno međusobno nominiramo i to jednostavno izgubi smisao i čar! Nagrade nemaju nijednu drugu svrhu, nekakve službene kriterije i svatko može složiti i smisliti nagradu!

Molim te da to ne uzimaš k srcu već da nastaviš
sa svojim radovima jer JESU posebni, baš kao i njihova autorica kojoj skidam kapu za ovu iskrenost i javno iznošenje veoma osobnih misli...

lindolina on 23. siječnja 2011. u 10:40 kaže...

Tvoj post sam pročitala nekoliko puta. Prvi put kad sam počela čitati malo sam se iznenadila tvojom reakcijom, ali kada sam čitala drugi put, treći put, usudila bih se reći da si jedina ili jedna od rijetkih koja je tako iskreno napisala što te muči. Virujem da si sa svojim postom itekako većinu blogerica natjerala na razmišljanje. Nagrade... Što reći o nagradama? U početku sam objavljivala postove o dobivenim nagradama, ali s vrimenom me to prošlo. Dobila sam neke nagrade o kojima nisam nijednu jedinu rič napisala. Ne želim da me netko krivo shvati, ali ponekad mi se jednostavno ne da o tome pisati. Ako već idem spomenuti neke nagrade (a to su uglavnom one gdje moramo napisati koju rič o sebi i na takav način se međusobno upoznajemo), onda se ne volim držat pravila tipa "proslijedi nagradu 5 - 10 - 15 blogova koje pratiš..." Ne volim nikoga izostavit i zato najradije napišem da nagradu dodjeljujem svima. Inače, što se samog bloga tiče, pišem ga prvenstveno zbog sebe. Bitno mi je da se JA dobro osjećam, bitno mi je da JA guštam u svom pisanju, bitno mi je da JA guštam u objavljivanju svojih fotografija, svojih radova. Uvik mi je drago pročitati komentare, uvik im se veselim. A ako netko ne komentira sa tim se uopće ne zamaram. Može biti stotinu razloga zašto netko ne komentira na moj blog.
Što se tiče drugih blogova, blogova koje pratim, ponekada komentiram odmah, a ponekada ne. Ako nisam odmah kometirala to ne znači da mi se nešto ne sviđa. Ponekada nemam vremena komentirati, ponekada me uvati neka faza lijenosti. Eto, iskreno sam napisala.
A ti draga moja... Već su ti mnoge blogerice napisale da se ne zamaraš sa tim stvarima i slažem se sa njima. Budi svoja, nastavi i dalje pisati, nastavi i dalje sa svojim radovima. Nemoj ništa mijenjati. Pusa!

Andrea on 23. siječnja 2011. u 14:08 kaže...

Evo ja ću te razveseliti i staviti tvoj buton na moj blog!!!!
Pa vidi koliko te nas voli....nemoj odustati....bude period kada si doslovno nevidljiv (znam ja iz vlastitog iskustva)
Pusa!!!!!

Phoenix on 24. siječnja 2011. u 12:50 kaže...

Ja ću ti samo reći, ostani među nama...tu ti je mjesto i zaslužuješ ga.
Pogledaj samo ove komentare, ovoliko komentara i ovako dugačkih još nisam vidjela.
Jednom prilikom sam bila sličnog raspoloženja...Surfajući netom našla sam blogove čiji su vlasnice sve same umjetnice...sa diplomama, izložbama...itd...
Posjetitelja imaju i po 7.000...a komentara 3-4..Nisam mogla vjerovati...i nakon nekog vremena dođe mi u glavu da ti posjetitelji dođu...pogledaju, uzmu ideju i odu...
Volim komentare ali me ne pogađa što ih nemam više ili više sljedbenika...
Volim te simbolične nagrade ali ne moram je dobiti...a kad je dobijem jednostavno ne želim bilo koga da izdvajam...jer meni su moje blogerske prijateljice jednako vrijedne i kreativne...zato ih dijelim svima...
Draga moja glavu gore...vrijediš i treba da budeš u ovom virtalnom svijetu.
LP i pusa

Tea Jurković on 24. siječnja 2011. u 14:14 kaže...

Draga Martina,

iz perspektive bloga koji znam da jako puno ljudi čita i na kojem imam zaista resprektabilan broj sljedbenika, moram ti reći kako NAGRADE nisu kriterij kvalitete niti sadržaja niti autora. To je jednostavno jedna mala virtualna igra u koju se neki uključuju kada imaju mrvu više vremena ili volje ali zaista ne mislim da bi te itko izostavio zato jer ne misli kako je tvoj blog odličan. Ja sam svojevremeno čak i post napisala u kojem se ljubazno zahvaljujem na svim nagradama koje sam osvojila a nisam ih postavila na blogu, jer jednostavno nemam vremena pisati o njima i dalje ih dodjeljivati. Moji postovi imaju puno manje /gotovo najmanje/ komentara od svih ostalih blogerica, dijelom zato jer i ja sama slabo druge komentiram /čitaj: nemam vremena/ a dijelom i zato jer koliko sam ja shvatila komentiraju uvijek isti ljudi odnosno kolege blogeri. Vrlo rijetko komentiraju anonimni ljudi koji također čitaju blog. Svi mi koji pišemo blog to radimo iz svoje vlastite potrebe da se predstavimo svijetu u nadi da će se to nekom svidjeti zar ne? Svoj život u neku ruku predstavljamo svijetu u obliku Big Brother sheme. A znaš kako to onda ide.... il te vole i pričaju o tebi il te ne vole...... ali to je najmanje važno. Ukoliko TEBE tvoj blog veseli, nema tog broja komentara koji će dati vrijednost tvom radu. Samo tvoje zadovoljstvo samom sobom. A ti zaista imaš zašto biti ponosna na sebe. I nikada to ne zaboravi.Kad meni na otvorenim danima u nb-u dodje hrpa ljudi koji mi nikada u životu nisu ostavili komentar na blogu pa mi sa strahom pridju i dijele komplimente na trudu koji u svoje postove ulažem....... to mi daje snagu za dalje i svjest da mnogi čitatelji jednostavno nemaju potrebu javno nešto komentirati ali itekako cijene nečiji trud. E to je prava NAGRADA! A sigurna sam da i ti imaš puno takvih "tajnih" obožavatelja. Pusa velika!

tina on 10. veljače 2011. u 12:38 kaže...

Draga Martina,

Večeras sam išla na Izzyn blog ostavit komentar pa gledam njen(jer sam svoj malo sređivala) i kliknem na Orange Room i vidim još tutorijala koje nisam vidjela i komentirala. I tad moju paznju privuće tvoj tutorijal i gledam ima li link koji vodi na tvoj blog. Hvala bogu nasla sam folow me pa sam se odmah priključila kao sljedbenik.

Sljedbenik sam jer volim vidjet sta sve ostale kreativne duše rade i ostavit komentar na njihov rad,da znaju da sam tu,da ih pratim.

Još uvjek nisam uspjela pregledat cijeli blog ali vidim da tu ima prekrasnih radova koje jedva čekam prokomentirati i pogledati. A za nagrade ne brini... Bit će ih,već će se netko sjetiti i tebe. pusa,tina

Objavi komentar

Hvala vam na komentaru! Navratite i kasnije, možda vas razveselim još nekom sitnicom :)

 

Majto's Hemisphere Copyright © 2009 Paper Girl is Designed by Ipietoon Sponsored by Online Business Journal