"TO DO" lista

Kome trebaju „to do“ liste? Oduvijek sam bila dobro organizirana i takve liste mi prije nisu trebale, ali sada mi trebaju, itekako! Moj život je trenutno na „high level“ i gotovo da uopće nemam slobodnog vremena što mi jako teško pada jer mi nedostaju moji kreativni trenuci i onaj osjećaj dok si u totalnom transu s velikim iščekivanjem kako će ispasti na kraju… i početna ideja u glavi koja završi totalno drugačije jer te cijeli taj kreativni proces odveo u posve drugom smjeru. Ajme, kako mi samo neodstaju ti trenuci…

Vremena malo, obaveza puno, a toliko toga bih htjela napraviti… ali dani kao da ponekad jednostavno prekratko traju… i ponekad se pitam što mi je sve to trebalo… i zašto s faksom i obrazovanjem nisam završila kad sam diplomirala… i zašto sam promijenila posao koji mi oduzima toliko vremena… i zašto nisam uredila garažu u toliko željenu radionicu za svoj šmirgleraj… a ovako, jedino što mi trenutno ostaje su moje „to do“ liste. Uh! Trenutno ih imam jako puno i sve su prepune, jedna je za faks, druga za posao, treća za dijetu i mršavljenje… ha, ha, ta mi je nabolja, iz tjedna u tjedan i mjeseca u mjesec njezin se početak realizacije uvijek nekako prolongira zbog „neke kao više sile“…

A kakva je moja „to do“ lista? Moja lista je miks svega i svačega i ajmo reći da su na njoj moji trenutni prioriteti. Jedna od bitnijih stvari je konačno napisati novi post na blogu. Toliko dugo nisam ništa pisala da mislim da ću imati problema s objavljivanjem sadržaja jer je to tako davno bilo da ne znam hoću li se prisjetiti pricedure…

Moja „TO DO“ lista:

1. Napisati novi post na blogeku
2. Sašiti haljinu (ili barem pokušati sašiti haljinu)
3. Riješiti  ispit do kraja travnja
4. Otići SAMA u kino ili na koncert jer ja MOGU uživati i sama!
5. Početi vježbati i u prehrani smnajiti ugljikohidrate! Uh, to će biti pravi izazov, mislim… ne vježbanje nego ugljikohidrati i to… grrr!
6. Nagraditi se nečim lijepim! Uh, ovo volim! Sezona je tulipana koje obožavam, pa zašto ne? Ne čekati da se netko sjeti već sama sebi kupiti tulipe!
7. Razmaziti se nekom finom kurom ili kuglom za kupanje…
8. Upisati se na tečaj šivanja
9. Biti sretna sama sa sobom.

Hm, novi post upravo pišem, jupiii! I da se pohvalim, sašila sam već dvije haljine i ispale su super, puno bolje nego što sam očekivala budući da sam tek počela eksperimentirati sa šivaćom mašinom. Jako sam ponosna i sretna jer je moja haljina izazvala komplimente i rekacije kakve ni u snu nisam očekivala i nitko zapravo nije vjerovao da sam ju ja radila… a druga haljina će sutra prvi puta ugledati svjetlo dana i baš me zanima kakvi će biti komentari! Mislim da svi mi volimo kad nas netko pohvali ili nam udijeli neki kompliment, a ja sam posebno „slaba“ na taj kreativno-stvaralački dio.

A ispit… to mi je tako fuj… bljak… nemam volje pa sam sama sebi zabranila daljnje druženje sa šivaćom mašinom dok ne napišem barem stranicu ili dvije…

Iako je to totalno u suprotnosti s onime što mislim i kako se osjećam, u utorak idem na koncert jednog od svojih omiljenih… i to SAMA!!! Barem ću se moći smijati, vrištati ili plakati do mile volje i bez ikakve kočnice i po prvi me puta baš briga što će drugi misliti o tome (P.S. malo me sram, dobro – malo više ako plačem u kinu i uvijek si mislim da će ljudi oko mene misliti koja je ovo frikuša… ali sad me baš briga za to! Utorak, koncert i sama ja!

Vježbanje, mršavljenje, ugljikohidrati… uh! To će biti pravi izazov! Vježbanje volim samo se trebam pokrenuti! Ali ugljukohidrati i to… kako ću to ne znam jer ja bih mogla živjeti na tijestu, štruklima, buhtlicama finim od višnje… mljac!

Tečaj šivanja u tijeku samo u mislima… znam gdje želim ići, ali nikako da se sastanem s glavom i vremenom…

Biti sretna sama sa sobom – uh! To je definitivno najteže jer sam trenutno u totalno depresivnoj i „down“ fazi. Mislim da je baš zato ova moja „to do“ lista ovako smiješna… ali od nečega se mora početi, zar ne?

 

 

I za kraj jedna pjesma… nadam se da se vi ne osjećate tako… autentično osrednji… i da su oko vas ljudi koji će vam reći da ste sve samo ne autentično osrednji… a ako ih nema, nadam se da ćete imati dovoljno snage, hrabrosti i vjere da to kažete i dokažete sami sebi…

 

 

 

 

 

„ Za jednu djevojčicu vilu“

Ne znam da li je u tijeku neki baby boom, ali jako sam sretna zbog toga jer je ovo bila prva u nizu baby kutijica koje sam radila u posljednje vrijeme. Ovo je bila mislim prva, a nakon toga ih je uslijedilo pet ili šest. I to uglavnom djevojčica! A ima li što ljepše nego raditi kutijicu za malenu djevojčicu?!
 

Obožavam raditi kutijice za malene djevojčice! Tu se nekako najlakše pronađem i mogu ih „điđati“ do mile volje! Ne znam s kojim osjećajem bih to usporedila, jednostavno se utopim i stopim sa svakom djevojčasto-točkastom kutijicom… a ovu mi je bio poseban gušt raditi budući da se djevojčica zove Mila, a upravo to ime jedno je od meni najdražih za danas-sutra moju djevojčicu. Tako je nekako nježno, toplo i puno miline…

Ovog puta imala sam zadani motiv budući da se naručiteljica raspametila kad je vidjela ovu salvetu. Moram priznati da sam u početku bila malo skeptična i u prvi mah mi se ova salveta činila nekako tako običnom i već puno puta viđenom. U isto vrijeme bojala sam se kako ću središnji dio salvete stopiti s podlogom budući da je središnji dio salvete s ovom vilom totalno drugačijeg oblika od kutijice. Uz malo truda i toniranja… i podloga ničim ne odaje da nije dio salvete.

Gledajući ju tako veselu, nasmijanu, rasplesanu i gotovo čarobnu kao da sam razumjela baš sve što mi je ova malena vila govorila. A vi?

Nadam se da još uvijek vjerujete u malene vile i njihove čarolije! Ja svakako DA i to ZAUVIJEK!!!

 

 

 

 

 

„Kako popraviti raspoloženje – avantura zvana Hrelić“

Nisam baš nešto ovih dana… ili možda jednostavno ovo nije moje razdoblje. Nekako sam sjetna… i pomalo nostalgična. Preplavljuju me sjećanja na lijepe trenutke, važne osobe kojih više nema tu.

U posljednje vrijeme često mislim na svog djeda Tomu. Obožavala sam svog dedu! Svaki dan s njim bio je prava avantura! Zapravo mislim da me on i zarazio nekim oblikom „kreativnog stvaralaštva“. Uvijek smo nešto pilili, šmirglali, kopali po onom starom zeleno-bijelom kredencu. Unutra je bilo kojekakvih šarafa, čavli i starog, već pohrđalog alata. Nema te barbike koja je mogla zamijeniti to zadovoljstvo. Pristup dedinim ladicama bio je dozvoljen samo meni jer ja sam bila njegova mezimica… a za mene nije postojalo ništa toliko zanimljivo kao dedine ladice… i ništa toliko vrijedno kao vrijeme koje sam provela sa svojim djedom. A na kraju svakog radnog nam dana zajedno smo uživali u desertu: keksima domaćici i pudingu od jagode. Još pamtim taj miris i onu nimalo prirodnu rozu boju pudinga koji je bio tako fin. Moj djed Tomo ili Tomaš, kako su ga zvali i ja bili smo pravi kompanjoni!

Jako mi nedostaje moj djed… toliko puta ga se sjetim i poželim da je sada ovdje…

Nedostaje mi to… biti nečija mezimica…

Pretprošle sam nedjelje s namjerom otišla na Hrelić, a namjera je bila da si popravim raspoloženje! Totalno je poražavajuće da kao hobist do sada nikada nisam bila na Hreliću, toj riznici starih stvari, a živim u Zagrebu. Budući da meni nikako ne ide cjenkanje s trgovcima moja je mama išla sa mnom. Glavni cilj je definitivno ostvaren!

Upoznala sam sve čari Hrelića i mogu reći da me oduševio! Pa to je raj na zemlji i pitam se kako je moguće da do sada nisam bila tamo??! Hrelić će za mene definitivno biti jedna od „must go“ destinacija! Bila sam totalno van sebe i oduševljena! Atmosferom, teškim narodnjacima koji su treštali, ali to je bio djelić cjelokupne atmosfere i bez tih nekih detalja, prašine i gužve to ne bi bilo to!

I sad krenule mama i ja u obilazak. Prema planu puta nismo se zadržavale na dijelu gdje je nova odjeća i nove stvari jer me to nije nimalo zanimalo. Odmah smo se zaputile prema dijelu gdje je kako bi to neki rekli „stara krama“ ili „ropotarija“. Hodamo mi tako Hrelićem, a ja od svakog štanda tj. imitiranog prodajnog mjesta najčešće na podu udaljena minimalno metar i pol, a na to će meni moja mama – pa dobro Martina, pa kaj stojiš tak' daleko, pa daj se približi, ne buš niš't vidla ak' stojiš tak' daleko!

Ajde, približim se ja jednom. Na podu svega i svačega! Odmah na podu skužim ono drveno za cipele, a to sam tražila mjesecima! Ne znam kako se to zove, ali znam da će to biti na zidu dnevnog boravka kojeg trenutno u potpunosti preuređujem i da mi to treba ma kako god se zvalo! Pita moja mama prodavača koliko to košta, a prodavač joj odgovori: „Deset kuna gospođo!“. To drveno je bilo u mojoj vrećici i ja sam bila sretna kao malo dijete jer sam konačno našla to što sam tražila, iako mojoj mami i nakon mog pokušaja da joj objasnim što ću s tim i dalje nije bilo ništa jasno.

Destinacija druga: prašnjavi pod pun svega i svačega. Bilo je tu starih video-rekordera, mobitela, raznih kuhinjskim pomagala, telefona, ma svega. Odmah mi je za oko zapeo retro telefončić na okretanje. Zapravo na Hrelić sam išla s nadom da kupim jedan…

Opet upita moja mama prodavača koliko košta telefon, a on odgovori 40 kuna što je za mene bila prihvatljiva cijena jer je telefon u dobrom stanju. A moja mama će meni na to: „Ma daj molim te Martina!? Pa kaj će ti to? Kaj buš s tim? Pa to ti je ropotarija i ni ne znaš dal' radi? Pa nebuš valjda za to dala 40 kuna?!“. Trgovac nas promatra sa strane i sluša i kaže: „Dobro gospođo, dajte onda koliko date“. Upitam ja trgovca: „Da li može za 30?“, a on mi odgovori: „Ma može!“. I tako se i telefončić našao u mojoj vrećici i nitko sretniji od mene! Ne samo da sam pronašla telefon po zaista super cijeni nego sam i spustila cijenu, naravno uz maminu pomoć! Ne mogu vam opisati taj osjećaj! To uzbuđenje i sreću kao da sam si kupila neku skupu, dragocjenu stvar! Već sam zamišljala gdje će telefon stajati i kako ću ga preurediti…

Destinacija treća: U nekoj ogromnoj kartonskoj kutiji koja se već raspadala virile su stare gramofonske ploče. Već duže vrijeme imam ideju što s njima i baš mi one trebaju. Nije bilo potrebe za cjenkanjem jer im  početna cijena nije bila visoka: male po 5 kuna, a velike po 10. Neke su bile jako išarane pa sam kopala po kutiji i tražila one koje nisu išarane na što je prodavačica rekla da mi i veliku da za 5 kuna (početna cijena je bila 10) pa sam kupila jednu veliku i jednu malu.

Destinacija četvrta: Ogroman stari kombi prepun razne „drvenarije“, starih drvenih predmeta, okvira za slike, ma svega! Bilo je tu okvira raznih veličina i oblika no meni je za oko zapeo jedan starinski. Mami opet nije bilo jasno zašto baš taj budući da je taj bio u zaista lošem stanju, sav zguljen i otkrhnutih ćoškova. To je teško opisati riječima, ali kad vidiš nešto, jednostavno znaš da je to TO! Već znam gdje će taj okvir stajati i koji će tekst u njemu biti.

I opet upita moja mama prodavača pošto je ovaj okvir, a on joj odgovori 30 kuna. Gleda mama okvir i kaže prodavaču da je to previše jer je sav zguljen, oštećen i nikakav i on ponudi cijenu od 25 kuna. Moja mama kao iskusan trgovac odgovori prodavaču: „Može za 20?“ „Sav je zguljen i oštećen, a i čekali smo vas dosta dugo“.

Nećka se prodavač i kaže: „Ali već sam vam spustio za 5 kuna…“ „… ali ajd', može!“

I tako sam ja kupila i željeni okvir.

Svašta bi se tu još našlo za mene, ali za prvi puta sam i više nego zadovoljna! Ukupni dojam je 5+ i više od toga. Jedva čekam da ponovim ovo iskustvo. Možda ću biti dovoljno odvažna da se samoinicijativno počnem cjenkati jer nije to TO ako se na Hreliću ne cjenkaš!

Evo jedne skupne fotke mog blaga s Hrelića!

Dok sam tako hodala Hrelićem na trenutak se prisjetim svog djeda i pomislim kako bi on uživao da je sada tu, on je obožavao sajmove i pri toj pomisli nasmijem se… a mama ko' iz vedra neba kaže: „ Da li znaš Martina tko je još volio sajmove i ovakve stvari KAO TI?Sad bi vas dvoje tu lunjali satima kao kad ste za … (neki praznik, ne znam točno koji) otišli na plac i onaj koncert i nije vas bilo cijeli dan, a ja sam se bojala jer sam mislila da ste se izgubili…

Hm, kako popraviti raspoloženje? Odlaskom na Hrelić, definitivno! Ako još uvijek niste svakako pokušajte… a ako vam nedostaju dani kada ste bili nečija mezimica razmazite se barem na kratko i sami sebi priuštite nezaboravno iskustvo… a za slučaj da ni to ne pomogne evo jedna tako dobra stvar…

https://www.youtube.com/watch?v=ym1eDeOxq14

„You are so beautiful… ili da nisu samo kutije“

Od sitnijih hobby stvarčica najviše volim kockaste kutijice za malene djevojčice i dječake i te su kutijice s vremenom postale moja opsesija (tko bi rekao, ha, to se do sada sigurno nije primijetilo, zar ne?)! Prije par dana stigla mi je nova pošiljka salveta s puno novih dječjih motiva, ali postoji jedan problem: nemam više kockastih kutija koje odgovaraju veličini salveta, a salvete su predivne i čine jednu cjelinu tako da se ne mogu trgati, čupkati niti rezati… i sad sam na sto muka! U mom omiljenom hobby dućanu silno se trude naručiti moje kockaste kutije, no prošli sam ih puta morala čekati punih 8 mjeseci jer ih dobavljač jednostavno ne pošalje. Mislim da će se ovdje morati angažirati neki majstor, stolar… budući da mi moj dragi još uvijek brani prilaz svim vrstama pila.

Osim kutijica moja velika ljubav su ogledala! Ne mogu baš točno opisati zašto, ali ima nešto u njima. Svaki dan se barem jednom pogledamo u ogledalo… kad se ustanemo, radimo frizuru, popravljamo make-up (hm, ja nemam takvih problema jer po tom pitanju nisam „tipično“ žensko, prije izlaska iz svog doma i u brojnim drugim situacijama. Nekad nam se sviđa to što vidimo, a ponekad i ne zbog lošeg dana i utjecaja lošeg raspoloženja ili situacije koja nam je digla tlak na 1560 (nadam se da je kod vas ovih situacija znatno manje). I baš zato mislim da je jako važno kako ogledalo izgleda i kakvu poruku u sebi nosi… ono mora biti jedinstveno, posebno i nekako „drugačije“ baš kao što je to svatko od nas. Ako se i dogodi da to ponekad zaboravimo moramo imati ogledalce koje će nas na to podsjetiti! I baš su zato ogledala moja druga velika ljubav!

Jedna moja prijateljica izrazila je želju da joj za rođendan napravim ogledalo za spavaču sobu. Kad sam ju pitala kakvog stila rekla je da želi nešto nježno i romantično, ali da svakako želi da bude u mom stilu i da odražava moju osobnost. Malo sam bila iznenađena kad je rekla da želi ogledalo budući da sam joj već napravila jedno ogledalce, ali ako žena želi ogledalo dobit će ogledalo, a svi znamo da ženama treba puno ogledala, barem po jedno u svakoj sobi (ha, ha!).

I tako je nastao makeover ogledala kojeg sam davno kupila u Kiki na nekom sniženju jer je drveni okvir bio malo okrhnut na jednom dijelu. Brzo sam to sanirala kitom za drvo, a sve drugo je nekako krenulo samo od sebe. Držala sam se zadane teme da bude nježno i romantično, a opet ubacila sitnice koje odražavaju moju nježnu i sanjarsku osobnost i ono najvažnije, poruku koja govori što ja vidim u vlasnici ogledala za koju je ono rađeno uz jednostavne poruke i životnu filozofiju.

Nadam se da sam uspjela…

„Martinko rormarek“

Gledam svoj blogek i ne vjerujem da sam zadnji post objavila prije sedam mjeseci!? Pa zar je već toliko vremena prošlo? Jadan moj blogek, totalno sam ga zapostavila! Možda ne bih pisala ovaj post da prije tjedan dana nisam vidjela da se na mom blogu nešto dešava… nestala je ona preslatka Majto djevojčica s psićem u ruci, nestao je moj Majto gumbek, gumbek za facebook… sve se zbrčkalo i pomiješalo i pojavili su se neki čudni x-ići. Kaj sad da radim? Ja nemam pojma o uređivanju bloga i tim programerskim stvarima. To je za mene znanstvena fantastika! Ali zato je tu moja Keksi, stručnjak za stvari o kojima ja nemam pojma. Keksi mi je obećala kavicu i „popravak“ mog blogeka.

U međuvremenu mi je naravno sinula ideja kako bi bilo super malo promijeniti i osvježiti izgled Majto bloga, ali nekako mi se teško rastati od ovog nježnog, djevojčičastog i romantičnog looka pa sam još uvijek u fazi razmišljanja… da ili ne, što vi kažete?

Novi sam post mislila objaviti u novom ruhu i nakon dotjerivanja, popravljanja i sređivanja svog blogeka, ali kako to može potrajati još neko vrijeme odlučila sam baš danas bez odgađanja obrisati prašinu s blogeka i malo ga trgnuti iz sedmomjesečnog sna.

Dugo me nije bilo… predugo jer se svašta nešto zaredalo u mom životu. Nedavno sam promijenila posao… u isto vrijeme na faksu su me pritisnuli neki rokovi, predaja teza… jako puno bitnih stvari događalo se u isto vrijeme tako da sam morala zaboraviti boje, spužvice, salvete, gumbiće, a od svega sam bila toliko umorna da sam svaki slobodni trenutak koristila za fizički odmor i povratak sna nakon mnogih neprospavanih noći.

Ovaj rormarek je moj prvi veliki projekt. Moram priznati da mi je bio jako veliki izazov jer je bio u poprilično lošem stanju i svi su me u čudu gledali kad sam im ispričala koja je moja namjera… nekako baš i nisu vjerovali u moju ideju, a meni je baš zato ovaj ormar bio veliki izazov! Baš zato što je bio tako jadan, ružan, oguljen i sav nikakav! S ovim ormarom su svi imali posla, moja šefica, moj dragi, moj svekar, šnajderica od šefice, baš svi! Ali više o tome u nastavku priče.

 

Makeover ormara započeo je prije više od dvije godine. S obzirom na moj tadašnji posao i djecu s kojom sam radila, željela sam da bude dječji, veseo i razigran i što je najvažnije da klincima bude atraktivan i zanimljiv budući da je ormar preuređivan za moj novootvoreni kabinet. Odmah sam na početku otprilike znala što želim, ali taj put nije bio nimalo lak. Kad sam započela s radom počela sam sumnjati u uspjeh ovog projekta jer je ormar bio u jako lošem stanju. 

Kao što vidite na njemu su bila dva sloja zapečene boje stare više od deset godina (žuta, nakon koje je ormar prefarban u sivo) i slojevi i slojevi debelog zakorenog laka… Danima i danima je trajalo struganje i skidanje stare boje i tih slojeva laka… mislila sam da tom poslu nikad neće doći kraj!

 

Ubrzo sam shvatila da taj posao neću nikad završiti na redovni rad na poslu pa sam angažirala svog svekra koji je ormar dovezao na moju kućnu adresu. Strepila sam jer se ormar toliko klimao i nisam bila sigurna da će preživjeti transport.

 

Uslijedili su dani i dani šmirglanja, kitanja i uređivanja. Vrata ormara su bila u katastrofalnom stanju kao i cijela poleđina koju sam odlučila skinuti i zamijeniti novom. Naravno da su u međuvremenu počele i kiše pa sve to nisam mogla raditi na terasi nego sam ormar dovukla nasred dnevnog boravka, a dio kitanja obavljala u kupaoni na novinskom papiru (da,znam, imam jako dobrog i tolerantnog mužića koji razumije i podržava moju trenutnu opsjednutost i dječju nestrpljivost da sve mora biti gotovo što prije i bez ikakve odgode).

 

S vremenom je moj rormarek počeo poprimati drugačiji izgled. Uvijek mi je najveći gušt završno dotjerivanje i kako ja to zovem „điđanje“ nakon odrađenih fizikalija, dana i dana šmirglanja, prašine u nosu i žuljeva na rukama (pstt, da vam odaj jednu tajnu – tada još nisam imala „Makitu“, ali o tome više u mom idućem postu). 

Budući da ja znam biti jako uporna i da svojom dječjom nestrpljivošću znam zaraziti i druge, u cijelu priču se uključila i moja šefica koja je sa mnom išla kupovati tkaninu za firangice koja je naravno morala biti u kariranoj, crveno-bijeloj kombinaciji. Šefica je angažirala svoju šnajdericu koja je sašila firangice za rormarek (da, znam, imala sam i još uvijek imam genijalnu šeficu koja podržava sve moje kreativne ideje i sudjeluje u njihovu izvođenju što je danas prava rijetkost među šefovima i svima od srca želim da imaju takvu šeficu).

 

U međuvremenu se u priču opet uključio i mužić koji je sa mnom išao u Bauhaus kupovati držač za firnagice, pilio nosač, mjerio… i malo pomalo radovi su se bližili kraju.

 

Kako je cijeli moj kabinet uređen u starinskom, country stilu čipkasti detalji na polici, ručkica u obliku srčeka i prednji dio obučen u tkaninu savršeno su se uklopili u cijeli priču.

 

Nakon dosta vremena, truda i muke moj rormarek je konačno doživio svoj potpuni makeover! Moram vam priznati da sam bila jako zadovoljna rezultatima svog prvog, ovako velikog projekta! Na otvorenju kabineta rormarek je zablistao u svom novom ruhu i oni skeptici s početka priče nisu vjerovali da je to onaj isti, stari i pohabani ormar s hodnika kojeg su željeli baciti u smeće! Od samog planiranja, rada i sveg ostalog što podrazumijeva svaki makeover, onaj osjećaj na kraju… kad si stvorio nešto potpuno novo od nečeg starog što je bilo otpisano, prekriženo i za smeće… kao da si udahnuo novi život i novu svrhu stvarima oko sebe… meni je taj osjećaj neprocjenjiv!

I što da vam kažem? Martinko rormarek danas stoji u mojoj sobi iako se stilski uopće ne uklapa u ostatak prostorije dok mu ne nađem drugo prikladno mjesto, čuva moje hobby stvarčice… moja šefica je znala koliko sam emotivno vezana uz taj ormar pa mi je (uslijed promjene posla) rekla da ga vozim doma budući da je ionako bio za smeće dok nije došao u moje ruke. Hvala joj na tome jer ja zaista volim taj ormar!

 

Sad stvarno moram stati s pisanjem jer me lovi nostalgija… nedostaje mi moj kabinet i moja dječica, moja mala zvjerka, zujavica vještica…

Da ne zaboravim, uz ovaj rormarek idu i tenisice u Majto stilu, zar ne?

 

„Love is“

„Ne kradi mi sebe od mene, budalo jedna…“

„Djevojčica i kutija“

Nisam neki tip od mailova i drugih virtualnih priča o smislu života i postojanja, ali ovaj mail pamtim iako je na moju adresu stigao prije nekoliko godina.  Zapravo, svaki puta se iznenadim kada u riječima drugih ljudi pronađem dio sebe za koji sam mislila da pripada samo meni, neki osjećaj koji možda i ne mogu sasvim definirati, a ako ga ja sama ne mogu definirati sasvim je sigurno da to drugi ne mogu osjetiti… i onda u priči ili stihovima drugih ljudi osjetim neobjašnjivu povezanost sa sadržajem pročitanog, s potpunim strancem, autorom tih stihova, a toliko puta s čežnjom iščekujući baš takvu povezanost s ljudima iz stvarnog života…

Često se osjećam kao djevojčica iz ove priče,a priča ide nekako ovako. Neki čovjek je kaznio svoju petogodišnju kćerkicu jer je izgubila neku skupu i vrlo dragocjenu stvar. Idućeg jutra djevojčica je svom ocu donijela poklon i rekla: „Tata, ovo je za tebe!“.  Svojim velikim očima gledala je oca i s nestrpljenjem je čekala njegov odgovor.

Ocu je bilo vrlo neugodno. Kad je otvorio kutijicu i vidio da unutra nema ničega jako se naljutio te prekorio kćerkicu: „Zar ne znaš, ako nešto pokloniš da se očekuje da se u kutiji nešto nađe?“

Djevojčica ga je žalosno pogledala i suznim očima rekla: „Ali tata, nije prazna. Do vrha sam ju napunila poljupcima samo za tebe:“

Otac je bio ganut. Kleknuo je ispred kćerkice, zagrlio ju i zamolio za oprost. Do kraja života tu je kutiju čuvao pokraj kreveta i uvijek kada bi se osjećao usamljeno i izgubljeno otvorio bi tu kutiju i iz nje uzeo jedan nevodljiv poljubac te se sjetio silne ljubavi koju je njegova kćerkicu unutra spremala za njega.

Nadam se da svatko od vas ima jednu takvu kutijicu punu ljubavi i drugih običnom oku nevidljivih darova koje samo srce razumije. Osim kutijice pune ljubavi nadam se da svatko od vas ima pokraj sebe osobe koje vide i razumiju vaše darove… A moja kutijica… ona je prepuna ljubavi, poljubaca i darova, ali oni su i dalje nevidljivi…

 

 

 

 

 

„Little Girl“

Na ovoj sam se kutijici baš naguštala! Ne znam zašto sam tako dugo čekala s ovom salveticom! Od svih mogućih salvetica, a imam ih jako puno ova je definitivno jedna od mojih najnaj favorita! Srčeko, kakirani uzorak… ima baš sve što je potrebno jednoj salvetici da zapne za oko!

Relativno brzo sam napravila podlogu, zalijepila salveticu i pobojala donji dio kutijice… ali ĐIĐANJE!!! Điđanje je posve nešto drugo i trebalo mi je puno vremena za inače meni najdraži dio u izradi svake kutijice – điđanje!

Tu sam se poigrala s mašnicama, različitim tkaninama, gumbekima i končićima raznih boja. Nekako sam se zasitila šablona i u posljednje vrijeme više preferiram transfer na tekstilu… djeluje mi nekako nježno i ima starinsku notu u sebi… naravno da se svako slovce moralo malo „iscufati“… i tako je jedno vodilo drugomu!

Čak su i bubamarice sletjele u cijelu priču! Ipak one moraju donijeti puno sreće i mislim da je baš dobro što su se pojavile! Tako je nastala moja nova omiljena kombinacija: buba marice i gumbeki!

A unutrašnjost kutijice posebna je priča! I krije posebnu poruku u sebi, a kako je ova kutijica rođendanski poklon za jednu djevojčicu koja uporno pokušava odrasti, a ja ju volim baš takvu kakva je, baš takvu djevojčicu… porukica joj šapuće: ostani takva kakva jesi zauvijek i ne trudi se biti netko drugi bez obzira što ljudi govorili ili mislili o tebi… jer si baš takva kakva jesi posebna i neprocjenjiva!