Priča jedne "Međimurske"

Bila jedna škrinjica koja je u svom drvenom životu doživjela sve i svašta… toliko preobražaja i transformacija da ih je sve teško i zapamtiti. Sigurno znate o čemu pričam! U glavi imate savršenu ideju, ali kad ju provedete u djelo shvatite da „to nije to“, da nešto nedostaje, a ne znate točno što. Tako je bilo i s ovom škrinjicom.

Trebala je biti zeleni licitar… pa jedna klasična vintage box… doživjela je ona i neuspjeh s 2k lakom… recimo da je bila moj „pokusni kunić“. Dugo je tako ona stajala na radijatoru u kuhinji i čekala bolje dane. Jedan dan kad sam kraj nje prolazila, zastala sam. Teško je to objasniti (inače ne razgovaram s predmetima, ha ha), ali djelovala mi je žalosno, sva takva nikakva i ofucana… Pomislila sam :“Daj Martina, napravi nešto od nje!“, a ofucanka s radijatora kao da me je razumjela.

Uzela sam bojice u ruke i krenula. Prvo sam ju obojala zelenom akrilnom bojom. Uz pomoć krep trake na poklopac sam dodala čipku, pa nekakav „kao shabby“ na rubovima poklopca. Čipka u kombinaciji sa zelenom bojom toliko mi se svidjela da sam isto napravila i na donjem dijelu škrinjice. Ostao je poklopac koji je bio prezelen u odnosu na donji dio pa sam ga gotovo suhim kistom mjestimično premazala bijelim akrilom, a višak boje jednostavno ošmirglala. I na kraju najdraži dio: bitumeniranje! Malo bitumena na spužvicu i nježno po rubovima za pohabani, starinski štih… i tada se sjetim onih „točkica“! Četkicu za zube umočila sam u malo bitumena i špricnula malo sa strane i na poklopcu, a kad sam vidjela te točkice koje izgledaju kao da je netko na tom mjestu prije mnogo godina nešto prolio…. AH!!!

Kako škrinjica na dodir ne bi bila ljepljiva od bitumena, premazala sam ju ljepilom za decoupage. I to je to! Ne znam zašto sam ju tako nazvala… „Međimurska“, nekako me asocira na Međimurje. Škrinjica je dobila svoj novi život , a zbog cijele priče o njoj postala mi je vrlo draga i jedan od mojih najdražih radova. Nadam se da vam se sviđa!