„Love is“

„Ne kradi mi sebe od mene, budalo jedna…“

„Djevojčica i kutija“

Nisam neki tip od mailova i drugih virtualnih priča o smislu života i postojanja, ali ovaj mail pamtim iako je na moju adresu stigao prije nekoliko godina.  Zapravo, svaki puta se iznenadim kada u riječima drugih ljudi pronađem dio sebe za koji sam mislila da pripada samo meni, neki osjećaj koji možda i ne mogu sasvim definirati, a ako ga ja sama ne mogu definirati sasvim je sigurno da to drugi ne mogu osjetiti… i onda u priči ili stihovima drugih ljudi osjetim neobjašnjivu povezanost sa sadržajem pročitanog, s potpunim strancem, autorom tih stihova, a toliko puta s čežnjom iščekujući baš takvu povezanost s ljudima iz stvarnog života…

Često se osjećam kao djevojčica iz ove priče,a priča ide nekako ovako. Neki čovjek je kaznio svoju petogodišnju kćerkicu jer je izgubila neku skupu i vrlo dragocjenu stvar. Idućeg jutra djevojčica je svom ocu donijela poklon i rekla: „Tata, ovo je za tebe!“.  Svojim velikim očima gledala je oca i s nestrpljenjem je čekala njegov odgovor.

Ocu je bilo vrlo neugodno. Kad je otvorio kutijicu i vidio da unutra nema ničega jako se naljutio te prekorio kćerkicu: „Zar ne znaš, ako nešto pokloniš da se očekuje da se u kutiji nešto nađe?“

Djevojčica ga je žalosno pogledala i suznim očima rekla: „Ali tata, nije prazna. Do vrha sam ju napunila poljupcima samo za tebe:“

Otac je bio ganut. Kleknuo je ispred kćerkice, zagrlio ju i zamolio za oprost. Do kraja života tu je kutiju čuvao pokraj kreveta i uvijek kada bi se osjećao usamljeno i izgubljeno otvorio bi tu kutiju i iz nje uzeo jedan nevodljiv poljubac te se sjetio silne ljubavi koju je njegova kćerkicu unutra spremala za njega.

Nadam se da svatko od vas ima jednu takvu kutijicu punu ljubavi i drugih običnom oku nevidljivih darova koje samo srce razumije. Osim kutijice pune ljubavi nadam se da svatko od vas ima pokraj sebe osobe koje vide i razumiju vaše darove… A moja kutijica… ona je prepuna ljubavi, poljubaca i darova, ali oni su i dalje nevidljivi…

 

 

 

 

 

„Little Girl“

Na ovoj sam se kutijici baš naguštala! Ne znam zašto sam tako dugo čekala s ovom salveticom! Od svih mogućih salvetica, a imam ih jako puno ova je definitivno jedna od mojih najnaj favorita! Srčeko, kakirani uzorak… ima baš sve što je potrebno jednoj salvetici da zapne za oko!

Relativno brzo sam napravila podlogu, zalijepila salveticu i pobojala donji dio kutijice… ali ĐIĐANJE!!! Điđanje je posve nešto drugo i trebalo mi je puno vremena za inače meni najdraži dio u izradi svake kutijice – điđanje!

Tu sam se poigrala s mašnicama, različitim tkaninama, gumbekima i končićima raznih boja. Nekako sam se zasitila šablona i u posljednje vrijeme više preferiram transfer na tekstilu… djeluje mi nekako nježno i ima starinsku notu u sebi… naravno da se svako slovce moralo malo „iscufati“… i tako je jedno vodilo drugomu!

Čak su i bubamarice sletjele u cijelu priču! Ipak one moraju donijeti puno sreće i mislim da je baš dobro što su se pojavile! Tako je nastala moja nova omiljena kombinacija: buba marice i gumbeki!

A unutrašnjost kutijice posebna je priča! I krije posebnu poruku u sebi, a kako je ova kutijica rođendanski poklon za jednu djevojčicu koja uporno pokušava odrasti, a ja ju volim baš takvu kakva je, baš takvu djevojčicu… porukica joj šapuće: ostani takva kakva jesi zauvijek i ne trudi se biti netko drugi bez obzira što ljudi govorili ili mislili o tebi… jer si baš takva kakva jesi posebna i neprocjenjiva!