„Martinko rormarek“

Gledam svoj blogek i ne vjerujem da sam zadnji post objavila prije sedam mjeseci!? Pa zar je već toliko vremena prošlo? Jadan moj blogek, totalno sam ga zapostavila! Možda ne bih pisala ovaj post da prije tjedan dana nisam vidjela da se na mom blogu nešto dešava… nestala je ona preslatka Majto djevojčica s psićem u ruci, nestao je moj Majto gumbek, gumbek za facebook… sve se zbrčkalo i pomiješalo i pojavili su se neki čudni x-ići. Kaj sad da radim? Ja nemam pojma o uređivanju bloga i tim programerskim stvarima. To je za mene znanstvena fantastika! Ali zato je tu moja Keksi, stručnjak za stvari o kojima ja nemam pojma. Keksi mi je obećala kavicu i „popravak“ mog blogeka.

U međuvremenu mi je naravno sinula ideja kako bi bilo super malo promijeniti i osvježiti izgled Majto bloga, ali nekako mi se teško rastati od ovog nježnog, djevojčičastog i romantičnog looka pa sam još uvijek u fazi razmišljanja… da ili ne, što vi kažete?

Novi sam post mislila objaviti u novom ruhu i nakon dotjerivanja, popravljanja i sređivanja svog blogeka, ali kako to može potrajati još neko vrijeme odlučila sam baš danas bez odgađanja obrisati prašinu s blogeka i malo ga trgnuti iz sedmomjesečnog sna.

Dugo me nije bilo… predugo jer se svašta nešto zaredalo u mom životu. Nedavno sam promijenila posao… u isto vrijeme na faksu su me pritisnuli neki rokovi, predaja teza… jako puno bitnih stvari događalo se u isto vrijeme tako da sam morala zaboraviti boje, spužvice, salvete, gumbiće, a od svega sam bila toliko umorna da sam svaki slobodni trenutak koristila za fizički odmor i povratak sna nakon mnogih neprospavanih noći.

Ovaj rormarek je moj prvi veliki projekt. Moram priznati da mi je bio jako veliki izazov jer je bio u poprilično lošem stanju i svi su me u čudu gledali kad sam im ispričala koja je moja namjera… nekako baš i nisu vjerovali u moju ideju, a meni je baš zato ovaj ormar bio veliki izazov! Baš zato što je bio tako jadan, ružan, oguljen i sav nikakav! S ovim ormarom su svi imali posla, moja šefica, moj dragi, moj svekar, šnajderica od šefice, baš svi! Ali više o tome u nastavku priče.

 

Makeover ormara započeo je prije više od dvije godine. S obzirom na moj tadašnji posao i djecu s kojom sam radila, željela sam da bude dječji, veseo i razigran i što je najvažnije da klincima bude atraktivan i zanimljiv budući da je ormar preuređivan za moj novootvoreni kabinet. Odmah sam na početku otprilike znala što želim, ali taj put nije bio nimalo lak. Kad sam započela s radom počela sam sumnjati u uspjeh ovog projekta jer je ormar bio u jako lošem stanju. 

Kao što vidite na njemu su bila dva sloja zapečene boje stare više od deset godina (žuta, nakon koje je ormar prefarban u sivo) i slojevi i slojevi debelog zakorenog laka… Danima i danima je trajalo struganje i skidanje stare boje i tih slojeva laka… mislila sam da tom poslu nikad neće doći kraj!

 

Ubrzo sam shvatila da taj posao neću nikad završiti na redovni rad na poslu pa sam angažirala svog svekra koji je ormar dovezao na moju kućnu adresu. Strepila sam jer se ormar toliko klimao i nisam bila sigurna da će preživjeti transport.

 

Uslijedili su dani i dani šmirglanja, kitanja i uređivanja. Vrata ormara su bila u katastrofalnom stanju kao i cijela poleđina koju sam odlučila skinuti i zamijeniti novom. Naravno da su u međuvremenu počele i kiše pa sve to nisam mogla raditi na terasi nego sam ormar dovukla nasred dnevnog boravka, a dio kitanja obavljala u kupaoni na novinskom papiru (da,znam, imam jako dobrog i tolerantnog mužića koji razumije i podržava moju trenutnu opsjednutost i dječju nestrpljivost da sve mora biti gotovo što prije i bez ikakve odgode).

 

S vremenom je moj rormarek počeo poprimati drugačiji izgled. Uvijek mi je najveći gušt završno dotjerivanje i kako ja to zovem „điđanje“ nakon odrađenih fizikalija, dana i dana šmirglanja, prašine u nosu i žuljeva na rukama (pstt, da vam odaj jednu tajnu – tada još nisam imala „Makitu“, ali o tome više u mom idućem postu). 

Budući da ja znam biti jako uporna i da svojom dječjom nestrpljivošću znam zaraziti i druge, u cijelu priču se uključila i moja šefica koja je sa mnom išla kupovati tkaninu za firangice koja je naravno morala biti u kariranoj, crveno-bijeloj kombinaciji. Šefica je angažirala svoju šnajdericu koja je sašila firangice za rormarek (da, znam, imala sam i još uvijek imam genijalnu šeficu koja podržava sve moje kreativne ideje i sudjeluje u njihovu izvođenju što je danas prava rijetkost među šefovima i svima od srca želim da imaju takvu šeficu).

 

U međuvremenu se u priču opet uključio i mužić koji je sa mnom išao u Bauhaus kupovati držač za firnagice, pilio nosač, mjerio… i malo pomalo radovi su se bližili kraju.

 

Kako je cijeli moj kabinet uređen u starinskom, country stilu čipkasti detalji na polici, ručkica u obliku srčeka i prednji dio obučen u tkaninu savršeno su se uklopili u cijeli priču.

 

Nakon dosta vremena, truda i muke moj rormarek je konačno doživio svoj potpuni makeover! Moram vam priznati da sam bila jako zadovoljna rezultatima svog prvog, ovako velikog projekta! Na otvorenju kabineta rormarek je zablistao u svom novom ruhu i oni skeptici s početka priče nisu vjerovali da je to onaj isti, stari i pohabani ormar s hodnika kojeg su željeli baciti u smeće! Od samog planiranja, rada i sveg ostalog što podrazumijeva svaki makeover, onaj osjećaj na kraju… kad si stvorio nešto potpuno novo od nečeg starog što je bilo otpisano, prekriženo i za smeće… kao da si udahnuo novi život i novu svrhu stvarima oko sebe… meni je taj osjećaj neprocjenjiv!

I što da vam kažem? Martinko rormarek danas stoji u mojoj sobi iako se stilski uopće ne uklapa u ostatak prostorije dok mu ne nađem drugo prikladno mjesto, čuva moje hobby stvarčice… moja šefica je znala koliko sam emotivno vezana uz taj ormar pa mi je (uslijed promjene posla) rekla da ga vozim doma budući da je ionako bio za smeće dok nije došao u moje ruke. Hvala joj na tome jer ja zaista volim taj ormar!

 

Sad stvarno moram stati s pisanjem jer me lovi nostalgija… nedostaje mi moj kabinet i moja dječica, moja mala zvjerka, zujavica vještica…

Da ne zaboravim, uz ovaj rormarek idu i tenisice u Majto stilu, zar ne?