Nisam
baš nešto ovih dana… ili možda jednostavno ovo nije moje razdoblje. Nekako sam
sjetna… i pomalo nostalgična. Preplavljuju me sjećanja na lijepe trenutke,
važne osobe kojih više nema tu.
U
posljednje vrijeme često mislim na svog djeda Tomu. Obožavala sam svog dedu!
Svaki dan s njim bio je prava avantura! Zapravo mislim da me on i zarazio nekim
oblikom „kreativnog stvaralaštva“. Uvijek smo nešto pilili, šmirglali, kopali
po onom starom zeleno-bijelom kredencu. Unutra je bilo kojekakvih šarafa, čavli
i starog, već pohrđalog alata. Nema te barbike koja je mogla zamijeniti to
zadovoljstvo. Pristup dedinim ladicama bio je dozvoljen samo meni jer ja sam
bila njegova mezimica… a za mene nije postojalo ništa toliko zanimljivo kao
dedine ladice… i ništa toliko vrijedno kao vrijeme koje sam provela sa svojim
djedom. A na kraju svakog radnog nam dana zajedno smo uživali u desertu: keksima
domaćici i pudingu od jagode. Još pamtim taj miris i onu nimalo prirodnu rozu
boju pudinga koji je bio tako fin. Moj djed Tomo ili Tomaš, kako su ga zvali i
ja bili smo pravi kompanjoni!
Jako
mi nedostaje moj djed… toliko puta ga se sjetim i poželim da je sada ovdje…
Nedostaje
mi to… biti nečija mezimica…
Pretprošle
sam nedjelje s namjerom otišla na Hrelić, a namjera je bila da si popravim
raspoloženje! Totalno je poražavajuće da kao hobist do sada nikada nisam bila
na Hreliću, toj riznici starih stvari, a živim u Zagrebu. Budući da meni nikako
ne ide cjenkanje s trgovcima moja je mama išla sa mnom. Glavni cilj je
definitivno ostvaren!
Upoznala
sam sve čari Hrelića i mogu reći da me oduševio! Pa to je raj na zemlji i pitam
se kako je moguće da do sada nisam bila tamo??! Hrelić će za mene definitivno
biti jedna od „must go“ destinacija! Bila sam totalno van sebe i oduševljena!
Atmosferom, teškim narodnjacima koji su treštali, ali to je bio djelić
cjelokupne atmosfere i bez tih nekih detalja, prašine i gužve to ne bi bilo to!
I
sad krenule mama i ja u obilazak. Prema planu puta nismo se zadržavale na
dijelu gdje je nova odjeća i nove stvari jer me to nije nimalo zanimalo. Odmah
smo se zaputile prema dijelu gdje je kako bi to neki rekli „stara krama“ ili
„ropotarija“. Hodamo mi tako Hrelićem, a ja od svakog štanda tj. imitiranog prodajnog
mjesta najčešće na podu udaljena minimalno metar i pol, a na to će meni moja
mama – pa dobro Martina, pa kaj stojiš tak' daleko, pa daj se približi, ne buš
niš't vidla ak' stojiš tak' daleko!
Ajde,
približim se ja jednom. Na podu svega i svačega! Odmah na podu skužim ono
drveno za cipele, a to sam tražila mjesecima! Ne znam kako se to zove, ali znam
da će to biti na zidu dnevnog boravka kojeg trenutno u potpunosti preuređujem i
da mi to treba ma kako god se zvalo! Pita moja mama prodavača koliko to košta,
a prodavač joj odgovori: „Deset kuna gospođo!“. To drveno je bilo u mojoj
vrećici i ja sam bila sretna kao malo dijete jer sam konačno našla to što sam
tražila, iako mojoj mami i nakon mog pokušaja da joj objasnim što ću s tim i
dalje nije bilo ništa jasno.
Destinacija
druga: prašnjavi pod pun svega i svačega. Bilo je tu starih video-rekordera,
mobitela, raznih kuhinjskim pomagala, telefona, ma svega. Odmah mi je za oko
zapeo retro telefončić na okretanje. Zapravo na Hrelić sam išla s nadom da
kupim jedan…
Opet
upita moja mama prodavača koliko košta telefon, a on odgovori 40 kuna što je za
mene bila prihvatljiva cijena jer je telefon u dobrom stanju. A moja mama će
meni na to: „Ma daj molim te Martina!? Pa kaj će ti to? Kaj buš s tim? Pa to ti
je ropotarija i ni ne znaš dal' radi? Pa nebuš valjda za to dala 40 kuna?!“.
Trgovac nas promatra sa strane i sluša i kaže: „Dobro gospođo, dajte onda
koliko date“. Upitam ja trgovca: „Da li može za 30?“, a on mi odgovori: „Ma
može!“. I tako se i telefončić našao u mojoj vrećici i nitko sretniji od mene!
Ne samo da sam pronašla telefon po zaista super cijeni nego sam i spustila
cijenu, naravno uz maminu pomoć! Ne mogu vam opisati taj osjećaj! To uzbuđenje
i sreću kao da sam si kupila neku skupu, dragocjenu stvar! Već sam zamišljala
gdje će telefon stajati i kako ću ga preurediti…
Destinacija
treća: U nekoj ogromnoj kartonskoj kutiji koja se već raspadala virile su stare
gramofonske ploče. Već duže vrijeme imam ideju što s njima i baš mi one
trebaju. Nije bilo potrebe za cjenkanjem jer im početna cijena nije bila
visoka: male po 5 kuna, a velike po 10. Neke su bile jako išarane pa sam kopala
po kutiji i tražila one koje nisu išarane na što je prodavačica rekla da mi i
veliku da za 5 kuna (početna cijena je bila 10) pa sam kupila jednu veliku i
jednu malu.
Destinacija
četvrta: Ogroman stari kombi prepun razne „drvenarije“, starih drvenih
predmeta, okvira za slike, ma svega! Bilo je tu okvira raznih veličina i oblika
no meni je za oko zapeo jedan starinski. Mami opet nije bilo jasno zašto baš
taj budući da je taj bio u zaista lošem stanju, sav zguljen i otkrhnutih
ćoškova. To je teško opisati riječima, ali kad vidiš nešto, jednostavno znaš da
je to TO! Već znam gdje će taj okvir stajati i koji će tekst u njemu biti.
I
opet upita moja mama prodavača pošto je ovaj okvir, a on joj odgovori 30 kuna.
Gleda mama okvir i kaže prodavaču da je to previše jer je sav zguljen, oštećen
i nikakav i on ponudi cijenu od 25 kuna. Moja mama kao iskusan trgovac odgovori
prodavaču: „Može za 20?“ „Sav je zguljen i oštećen, a i čekali smo vas dosta
dugo“.
Nećka
se prodavač i kaže: „Ali već sam vam spustio za 5 kuna…“ „… ali ajd', može!“
I
tako sam ja kupila i željeni okvir.
Svašta
bi se tu još našlo za mene, ali za prvi puta sam i više nego zadovoljna! Ukupni
dojam je 5+ i više od toga. Jedva čekam da ponovim ovo iskustvo. Možda ću biti
dovoljno odvažna da se samoinicijativno počnem cjenkati jer nije to TO ako se
na Hreliću ne cjenkaš!
Evo jedne skupne fotke mog blaga s Hrelića!
Dok
sam tako hodala Hrelićem na trenutak se prisjetim svog djeda i pomislim kako bi
on uživao da je sada tu, on je obožavao sajmove i pri toj pomisli nasmijem se…
a mama ko' iz vedra neba kaže: „ Da li znaš Martina tko je još volio sajmove i
ovakve stvari KAO TI?Sad bi vas dvoje tu lunjali satima kao kad ste za … (neki
praznik, ne znam točno koji) otišli na plac i onaj koncert i nije vas bilo
cijeli dan, a ja sam se bojala jer sam mislila da ste se izgubili…
Hm,
kako popraviti raspoloženje? Odlaskom na Hrelić, definitivno! Ako još uvijek
niste svakako pokušajte… a ako vam nedostaju dani kada ste bili nečija mezimica
razmazite se barem na kratko i sami sebi priuštite nezaboravno iskustvo… a za
slučaj da ni to ne pomogne evo jedna tako dobra stvar…
