„Nema više boc boc!!!“

Nema više boc boc u prstiće! Jupiiii! Barem ne iz bezveznog razloga koji nema veze sa šivanjem kao što je boc boc u prstić dok u kuhinjskoj ladici tražim nešto, a da ni sama ne znam što i pri tome me bocne jedna od iglica koja je neuredno kao spremljena u kartonsku vrećicu na kojoj piše „Nama“ još od prije dvije godine kada sam ih kupila… Stalno su me bockale te iglice! Da sam barem nešto kao šivala, ne bi mi bilo žao! Ali zašto da me bockaju dok vadim otvarač za konzerve? Ili recept za svoju omiljenu tortu koji mora biti nadohvat ruke, jer nikad se ne zna… Jednog sam dana objavila rat iglicama i bezveznom bockanju! I konačno odlučila napraviti njega, jastučić za iglice!

Stradala je jedna konzerva od tune, ali barem konzerva imam… malo platna na…a na što drugo nego na cveteke, malo čipkice, naravno, kod mene mora biti čipkice, par gumbeka i ukrasna trakica, malo bisera… Htjela sam da bude pufasti… i debeljuškasti, taj moj jastučić i kad sam napravila gornji dio tako me je podsjetio na kolačić, pa je kolačić dobio svoju višnjicu na vrhu i malo šlaga… mljac!!! Kako vam se sviđa moj kolačić???

„Za jednu posebnu račicu“

Oduvijek mi je bila simpatična, iako zapravo s njom nisam nikada razgovarala, iako je bila okružena ljudima koje sam iz razno raznih razloga izbjegavala… iz objektivno neobjašnjivih razloga jednostavno sam znala da ona nije kao drugi. Ma znate onaj osjećaj kad se s nekim jednostavno „kliknete na prvu“ bez obzira na razlike u godinama i bez obzira što ste na prvi pogled dva različita svijeta… ali vi znate da niste?

Sasvim slučajno i neočekivano jedno je putovanje sve promijenilo. Kao da se poznajemo godinama… što se to dogodi da s nekim ljudima možemo razgovarati na način na koji ne možemo s većinom? A da nas oni pritom savršeno razumiju bez onih čudnih pogleda? Jedno putovanje, jedna plaža, jedan razgovor, sasvim neočekivano! Putovanje na koje nisam trebala ići, putovanje na koje sam ipak otišla sasvim neočekivano… sasvim neočekivano, ali danas sam sigurna da je tako moralo biti!

Gomila ljudi u kojoj ne vidite sebe, a gledate ju svaki dan dok šutke i iznova slušate te dosadne i besmislene razgovore… dok ne ugledate jedno nasmijano lice koje čini razliku… hvatate upućeni osmijeh u letu i bez izgovorene riječi razumijete baš sve…

Za jednu posebnu račicu…

„Ogledalo, ogledalce moje…“

Ogledalo, ogledalce moje, najljepši na svijetu tko je? Ali u ovom mom, odnosno njenom slučaju pitanje bi glasilo: „Ogledalo, ogledalce moje, tako poseban na svijetu tko je?“

Zašto ona? Zato što je ona moja Nela i zato što ju neopisivo volim! A zašto ogledalo?

Razmišljala sam dugo, razmišljala i ništa mi se nije činilo dovoljno dobro. I onda mi je sinula ideja. Što svaka žena radi svaki puta neposredno prije nego što izađe iz stana ili kuće, pa čak i ona koja tvrdi da joj nije stalo do toga kako izgleda? Baci zadnji pogled u ogledalo i provjerava da li je sve na svome mjestu. Odlučila sam da će biti ogledalo. Ali kakvo ogledalo? Ona je klasika, a ja sam sve samo ne klasika. Htjela sam da bude neobično i čudno i da podsjeća na mene. Pomalo dječje, luckasto i slatko. U ovu salvetu sam se zaljubila na prvi pogled! Ideja o žličici dogodila se nenadano, zapravo sam bila jako razočarana što nisam našla ovako male vilice. Žličica je za sobom povukla ubrus. Ali kako napraviti ubrus? Žutica, akrilna boja, čipka i šablona, igra iglicom i koncem. Na kraju zakrpica s natpisom…

I sad si razmišljam… odlazim iz kuće, bacam zadnji pogled u ogledalo i nisam zadovoljna svojom frizurom… ali ove tortice su fine, fine, jako fine i izazivaju pozitivne emocije i misli… a svi volimo slatke tortice… kao što ja volim NJU… i kao što sama pomisao na nju baca osmijeh na moje lice, pa čak i onda kada sam najtužnija… nadam se da će se i ONA tako osjećati svaki puta kada se pogleda u ovo ogledalo… i shvatiti koliko je dragocjena, jedinstvena i posebna… i koliko JU volim… JER NAJVAŽNIJE JE…

Marta zvana Medo

It's my B-day!!!

28 godina je iza mene! Ne zamaram se uopće brojkama jer se još uvijek smatram mladom koja stigne još puno toga u životu. Ali uvijek mi nekako rođendan teško pada. Teško je objasniti zašto, ali jednostavno ga ne volim i obično jedva čekam da prođe. A još nekoliko minuta i ode, ha, ha! I dok udobno sjedim u klimatiziranom dnevnom boravku u kožnom naslonjaču ne mogu reći da ne razmišljam o toj brojci 28… što će mi ona donijeti, što će se promijeniti… a kako sam ja osoba koja vrlo često razmišlja o smislu života i zamara se drugim teškim temama, na pod ispred sebe sam poput malene djevojčice poslagala sve poklončiće koje sam ove godine dobila.. i svaki mi je toliko poseban i drag… i gledajući svakoga od njih zamišljam drage ljude i razne situacije, prisjećam se nekih posebnih mi događaja i smiješak se jednostavno sam pojavi na mome licu… ne zbog poklona naravno, već zbog svega onoga što oni znače. A kad smo već kod poklona…
Znam da će se on vjerojatno ljutiti, ali ja sam toliko sretna da ovo moram podijeliti s vama! Sinoć, nakon obiteljskog druženja viče moj dragi iz kupaone: „Tinčica, daj mi molim te donesi čisti ručnik!“. I dok sam se ja tako sva ponosna i sretna prešetavala po stanu s novom Desigual torbicom, otvorim ormar gdje stoje ručnici, kad ono PAFF!!! Neka vrečica, s ružicama! Moj dragi i dalje viče iz kupaone: „To ti je da mašina za šivanje nebu sama!“. A ja u transu! Imam najboljeg mužeka na svijetu, znam!!!
Ove godine dobila sam puno kreativnih poklončića što me najviše veseli, pa ajmo redom:










Hm, nije loše započela ova moja 28. godina, zar ne? JUPIIIIII!!!

„Za jednu veliku djevojčicu“

Na prvi pogled su svijeta dva… toliko različita i nespojiva… ili toliko slična… preslična?
Razum ili emocija? Što kada srce kaže „DA“, a razum kaže „NE“? Razum ili emocija?
Što kada jednostavno nije dovoljno… pa čak i kada dajemo ono najbolje od sebe, ali jednostavno nije dovoljno… treba li odustati… ili ići dalje i slušati svoje srce…

A nedostaje samo jedno malo obično „DA“… jedan mali „RAZLOG“ protiv „možda“ i „ne“… a njega nema… jer ponekad jednostavno nije dovoljno, zar ne?

…“ I've reached high up in the sky
trying to steal the stars...
to win your heart,
but even that's not enough…“